Povratak didovoj vjeri

25. 10. 2020. | Vijesti | 0 comments

Za razliku od Thompsona, ja svog pokojnog didu Vicka nikada nisam imao privilegiju osobno upoznati. Umro je kada sam bio jako mali i to na drugoj strani svijeta u jednom malom selu Dalmatinske zagore, u Cetinskoj krajini. Znam da ga život nije mazio, da je proživljavao i osobne, obiteljske i nacionalne tragedije koje su bile zbijene u dvadesetom stoljeću.

Uza sve priče o našim predcima, traži se ono dubinsko, ono što ostavlja trag – onaj duhovni trag što nas trajno povezuje. Prije nekoliko godina za vrijeme svog boravka u domovini, moj daljnji rođak don Ante Batarelo, koji je preko 45 godina hrvatski misionar u Africi, Tanzaniji, sjetio se kako su naši stari molili. Kaže da je itekako bilo molitve i da je svaka kuća navečer molila krunicu. Ono što mi se usjeklo u pamćenje i, rekao bih, u duhovnu maštu, bili su do tada nepoznati detalji da je u tom selu moj dida Vicko bio poznat po tome što je, ne samo inicirao redovito moljenje krunice u svojoj obitelji, nego je obično bio prvi u selu koji bi započeo krunicu, a to bi potaknulo i druge obitelji da brzo krenu s molitvom jer „su Vickini već počeli moliti“. Zamislite, duhovna konkurencija, tj. konkurencija u stvarima koje su stvarno važne: Bog i molitva.

S krunicom se živjelo i umiralo, molitva prije objeda, prije i nakon posla, za urod, za kišu, za zdravlje, za obitelj, za izvršavanje Božje volje i za sretnu smrt, tj. da se stigne na cilj: Nebo.

Uopće ne smatram da je život mog dide bio romantičan ili kao iz neke bajke, nego štoviše, bio je tvrda stvarnost i svakodnevna borba za opstanak. Bio je težak, pun izazova, smrti, bolesti, ratova, gladi. Ali znalo se: svaku večer molila se krunica i litanije, a nedjeljom Sveta Misa i ispovijed po crkvenim propisima. Točka. To je bilo Vickovo i od milijuna drugih Hrvata kroz povijest sidro mira, stabilnosti i nade. Jednostavna vjera i ispunjavanje vjerskih obaveza, naročito molitva, posebno krunica i stavljanje pod zaštitu Nje, Gospe, (u Vickovu slučaju viteške Gospe sinjske) koja je ne samo zagovarala, nego i branila svoj narod.

E, sada, poslijeratni naraštaj mog pokojnog oca doživio je industrijalizaciju i visoke materijalne standarde, pomiješane s elementima katoličke vjere, negdje duboko utkanima, ali ipak uzdrmanima u epohalnim promjenama društva i Crkve. Samo ću reći: komplicirano!, kao što je bio i pokušaj Crkve da odgovori na izazove u svijetu nakon Drugog vatikanskog sabora, zajedno s kontroverznim posljedicama tog sabora.

Kao osoba koja je imala priliku visoko se školovati, vidjeti svijet, doživjeti i pročitati mnogo toga, itd., ipak biram i vraćam se na vjeru svoga dide Vicka: jednostavnost i jasnoća u vjeri, pobožnostima i krajnjim ciljevima. Biti glava obitelji (tko kaže da je patrijarhalno društvo loše?), predvoditi molitvu, naročito, krunicu i litanije svake večeri, ići na Svetu Misu, svakodnevno se, s nadnaravnim pogledom, suočavati s izazovima, izravno i nedvosmisleno se boriti protiv zla u sebi, u svijetu, oko sebe, staviti se pod plašt i obranu Gospe (naročito sinjske!), imati mnogo nebeskih prijatelja (kanoniziranih svetaca i općinstvo svetih, uključujući i moje pretke), i spasiti svoju dušu, tj. moliti Božje milosrđe (i sv. Josipa) da mi otvori vrata Neba nakon smrti i pojedinačnog suda.

Didova pobožnost i činovi zadovoljštine za današnje vrijeme

Katoličanstvo znači hrabro se suočiti sa stvarnošću svakodnevnog života i živjeti ga u skladu s moralnim učenjima i crkvene tradicije koja se razvija od apostolskih vremena te se suprotstaviti neprijateljima Crkve i općem zlu. A to zlo, u svijetu i u Hrvatskoj, danas je uzelo toliko maha, toliko se vrijeđa Božja čast, da možda ni u jedno vrijeme u ljudskoj povijesti, od Noe, nije bilo toliko grijeha i izopačina. Gospa Fatimska je u zadnjem ukazanju 13. listopada 1917. rekla:

„Neka [ljudi] prestanu vrijeđati Gospodina Boga kojemu je već naneseno toliko uvrjeda.“

Već imamo svesrdno promicanje dekadencije i nemoralnog života, relativizira se (i u duhu pluralizma se prihvaća) sotonizam, a ovih dana gledamo, a već znamo neko vrijeme da se ne samo crkve pale, nego se i kršćani već otvoreno ubijaju i maltretiraju po svijetu. Ali najgore od svega je bogohuljenje i taj bunt i otvorena mržnja prema Svemogućem Bogu, koji je stvorio nebo i zemlju, koji je nas stvorio. Mi, prah i pepeo se bahato suprotstavljamo Bogu na sve moguće načine.

Pogledajte što je bl. Alojzije Stepinac rekao davne 1944. godine:

„Nikada do sada nije valjda Božja čast bila toliko popljuvana, tako zgažena i izrugivana, kao u naše dane. Gažena s lijeva i gažena s desna. Gažena na sveučilišnim katedrama i u zaprašenim tvornicama. Gažena u obiteljima, gažena u javnom životu. A pravilo je, da se Bog ne da trajno ismjehivati.“[1]

Ako je Božja čast bila povrijeđena već 1917. i 1944. godine, što bi Majka Božja i bl. Stepinac rekli za današnje vrijeme? I onda se čudimo i plašimo potresa, pandemija i nekakve materijalne nesigurnosti? Zašto se čudimo i plašimo? U duhovnom svijetu sve ima svoje posljedice, svaki osobni i javni grijeh utječe na duhovno, psihološko i tjelesno stanje ljudi i našeg svijeta. Korijen svih problema su osobni i javni grijesi koje moramo riješiti, a ne nekakve ekološke i klimatske ideologija. Ovi potonje poteškoće samo su posljedica našeg izopačenog stanja. 

Da, znam, odmah ima onih, nazovimo ih simpa ili neo-katolicima[2], koji će odmah prigovarati da Bog ne kažnjava, da je Božji gnjev bio samo u Starom zavjetu, da se moramo prilagoditi „modernom“ vremenu i ponašanju te prihvatiti sve novotarije, a odbaciti ono iz „stare Crkve“ (didova Crkva, prije Drugog vatikanskog sabora). Neki čak se usude govoriti da više ne postoji istočni grijeh, da su to neke „stare“ priče, itd. Gluposti! Prestanite sami sebe i druge zavaravati.

Nije Bog neki daleki i nezainteresirani „arhitekt“ koji je samo napravio svijet i ostavio nas. On je Bog koja je sama ljubav, a u ljubavi postoji i pravda i zadovoljavanje pravde.

Ovo ljeto sam s velikim zanimanjem čitao knjigu o sv. Iliji. Mi smo pozvani obdržavati u punini Božje zakone i povesti boj protiv Božjih protivnika koji ne žele prestati činiti javnu sablazan i obratiti se Bogu. Život i djelo sv. Ilije najsjajniji je primjer Božjeg gnjeva nad neposlušnim i buntovnim narodom i izvršavanje Božje pravde.[3] Sve, ali baš sve što se događa, događa se po Božjoj volji. Svaki potres, svaka pandemija, bolest, smrt, tragedija, događaju se iz jednog razloga: zbog našeg obraćenja, da se okrenemo i sa svim srcem vjerujemo i ljubimo Boga Oca kako bismo ga mogli blaženo gledati i biti u Njegovoj prisutnosti cijelu vječnost.

Evo opet bl. Stepinca:

„Kad se sjetimo da je Bog čitave narode istrijebio s lica zemlje zbog teških opačina, onda, ako smo iskreni, možemo reći da smo i mi mnogo puta zaslužili jednaku sudbinu zbog tolikih teških grijeha što ih mnogi u našem narodu počinjaju, kao što su bogumrska kletva i ubojstva djece, poznata kao bijela kuga. A dobri Bog nas je ipak do današnjega dana strpljivo čekao na pokoru imajući u vidu obećanje: ‘Neću smrti grješnika nego da se odvrati od zla puta i živi!’[4

Važno je da kao Hrvati katolici svjesno činimo zadovoljštinu za narod i za narodne vođe. Uz privatnu i obiteljsku krunicu potrebno je i javno svjedočiti vjeru. To može biti na radnom mjestu ili s prijateljima, ali moramo posvetiti i javni prostor naše domovine, kao što su to radili naši predci. Ako želimo da Hrvatska ostane katolička zemlja onda se moramo moliti i konkretno boriti za to svaki dan i u svim prilikama. Prije komunizma, u Hrvatskoj su vjerski ophodi, kao i procesije, povezivali vjernike, ali i od javnih prostora činili posvećene prostore.[5]

Naš naraštaj, unuci naših didova/djedova i baka mora nastaviti posvećivati i ljude i prostore. Inače ozbiljne studije u Hrvatskoj pokazuju da se današnji mladi vraćaju na (katoličke) vrjednote svojih djedova i baka. Traže smisao, dubinu i viziju za svoj život i domovinu.

Zato sam toliko zahvalan što smo 13. listopada u Zagrebu imali priliku održati procesiju zadovoljštine za javne grijehe narodnih vođa. Da, mi mali crvi, prah i pepeo, ali ipak djeca Božja, htjeli smo na barem jedan mali način, ali s puno ljubavi i poštovanja, dati javnu zadovoljštinu za sve grijehe i uvrjede protiv Boga koje su počinili hrvatski narodni vođe. Sa sobom smo nosili kip Gospe Fatimske koji je jako štovao i bl. Stepinac:

„I Ona, koja je satrla glavu zmiji paklenoj, ima i danas, koliko god treba, snage da satre u prah sve što se diglo protiv Boga i Božjeg poretka u svijetu. To nam daje naslućivati i po svojim objavama u Fatimi. Gore dakle glave i srca…“[6]

Želim ponoviti što sam napisao dan nakon te procesije (održane 13. listopada 2020.) koja je, ipak, uspjela doći na Trg sv. Marka, gdje se dan ranije zbila pucnjava na Vladinu zgradu i kada je ranjen jedan policajac:

„Gospa Fatimska je sinoć stigla na Trgu sv. Marka, izmoljeno je žalosno otajstvo krunice, a svećenik je blagoslovio prostor i ljude.

Neki ljudi i novinari pitaju zašto smo to napravili? Zato što smo katolici, zato što katolici prvenstveno mole i stavljaju Boga na prvo mjesto, a onda tek dolaze sve ostale akcije i projekti. Biti katolik nije neki folklor, nije nešto „što se obavlja“ ili s čime se kiti. To je stvarni život koji se živi 100 posto.

A mi, Hrvati, tj. naši narodni vođe, kroz strašne i sablažnjive zakone, konvencije, sudske odluke, teško su uvrijedili Boga.

I zato je ovaj naš mali čin zadovoljštine išao prema tome da se iskupimo i tako, barem malo, smanjimo Božji gnjev prema nama, nevjernom narodu, i našim vođama.

Da, Bog je milosrđe, ali Bog je istovremeno pravedan i Njegova pravda očitovat će se prema našim osobnim i narodnim grijesima i propustima. Zato moramo činiti zadovoljštinu, i za nas osobno, kao i za narod i domovinu.

Sinoć se dogodilo malo čudo. Naša mala procesija (otprilike 150-200 ljudi), došla je na Trg sv. Marka. Tijekom dana nismo znali hoće li nas policija pustiti ili ne. Ali vjerovali smo i sve prepustili Gospi, Ona je to, očito, dopustila. Kraljica Hrvatske stigla je na središnji (politički) trg Hrvatske. Posvetili smo i blagoslovili taj prostor, donijeli Božje svjetlo tamo gdje je mrak i molili za narodne vođe.

Bilo je zanimljivo u jednom trenutku dok smo molili krunicu promatrati kako je predsjednik hrvatske Vlade g. Plenković izišao iz Vladine zgrade i, prije nego što je ušao u službeni auto, nekoliko nas minuta promatrao, skoro u nekakvom čudu. Da, Božji duh je čudesan i sve poziva k sebi. Isus Krist je Kralj svega, on je kralj i vladar Hrvatske, a ne Brisel i ne neke lože ili podrumi.

Molimo da to naši narodni vođe spoznaju i da poštuju Gospodina Boga i Njegove zakone, jer ćemo svi na kraju života osobno i pojedinačno odgovorati na Posljednjem sudu pred Bogom.

„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.” (Matej 22,37).

***

Povratak didovoj vjeri, koliko god je ona jednostavna i jasna, nikako ne znači živjeti u nekakvoj zoni komfora, preuzetosti ili relativizma. Štoviše, ta je vjera izazovna, borbena i kreativna u nalaženju načina za širenje Božjeg kraljevstva i, rekao bih, u stvaranju čvrste katoličke Hrvatske. Borbena je za spas vlastite duše i duša oko sebe te „za krst časni bijuć boj“. Ali njezina jednostavna pravila (Misa, krunica i molitva), drže čovjeka mirnog unutar žestoka duhovnog rata koji se trenutačno vodi.

A Gospa kojoj se utječemo je suotkupiteljica. Sv. Ljudevit Montfortski govorio je o nadolazećem vremenu Blažene Djevice Marije. Čini se da je bl. Stepinac isto to iščekivao:

„Izgleda, da su se približila vremena, kad će Svemogući Bog dopustiti, da Blažena Djevica Marija doživi na zemlji trijumf, kakva nikad do sada nije doživjela. Svi znaci govore, da je Bog u Njezine ruke položio sudbinu svijeta.[7]

Dr. Vice Batarelo


[1]Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), AGM, Zagreb, 1996., str. 324.

[2]Termin „neo-katolici“ uzet je iz knjige, Christoper A. Ferrara i Thomas E. Woods, The Great Facade, Angelico Press, 2015.

[3]Svakako preporučam za ovu temu izvrsnu knjigu dr. Josipa Mužića, Ilija gromovnik. Prorok posljednjih vremena, Glas Koncila, Zagreb, 2017.

[4]Alojzije Stepinac: Okružnica: o Bogu Stvoritelju i ljudskoj zahvalnosti prema Bogu, 2. veljače 1941., 20.listopada 2020.: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/stepinac-nam-govori/poruke-i-okruznice/1941-1946/okruznica-o-bogu-stvoritelju-i-ljudskoj-zahvalnosti-prema-bogu-2-veljace-1941/732

[5]Dr. Josipa Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čuda, Split, 2020. str. 132.

[6]Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), Postulatura za kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca – AGM, Zagreb, 1996., str. 324.

[7]Ibid.

Parlamentarni izbori 2020.

Možda vas zanima:

Parlamentarni izbori 2020.