Politički, povijesni i teološki ogledi Roberta de Matteija
Tema ove rasprave je: Novi scenariji u Italiji i Europi tijekom i nakon krize koronavirusa. Ne namjeravam govoriti o ovoj temi s medicinskog ili znanstvenog gledišta budući da za to nisam stručan. Ono što mogu je razmotriti argument s druge tri točke gledišta: gledišta politologa i sociologa, povjesničara i filozofa povijesti.
Iz kuta društvenih znanosti
Politologija i sociologija proučavaju ljudsko ponašanje u društvenom, političkom i geopolitičkom kontekstu. Sukladno tome, iz ove perspektive ne nastojim istražiti podrijetlo ni prirodu koronavirusa, nego društvene posljedice koje su se već zbile i koje će se tek zbiti. Epidemija je širenje zarazne bolesti na razini države ili svijeta (u kom slučaju se naziva pandemija) koja pogađa velik broj pojedinaca u određenoj populaciji u kratkom vremenskom roku. Koronavirus, preimenovan u Covid-19, zarazna je bolest koja se počela širiti svijetom iz Kine. Italija je „zapadna“ nacija koja je trenutačno najviše pogođena virusom.
Zašto je Italija ovih dana u karanteni? Zato što, kao što su najpažljiviji promatrači uvidjeli od samoga početka, problem koronavirusa nije stopa smrtnosti, već brzina širenja zaraze među stanovništvom. Opći konsenzus je da bolest sama po sebi nije izrazito smrtonosna. Bolesnik zaražen koronavirusom može ozdraviti uz pomoć specijaliziranog medicinskog osoblja u dobro opremljenim zdravstvenim ustanovama.
No ako, zbog ubrzanog širenja zaraze, koja potencijalno može zahvatiti milijune ljudi istovremeno, broj oboljelih naglo poraste, zdravstvenih ustanova i osoblja neće biti dovoljno i oboljeli će umirati zbog nedostatka osnovne zdravstvene njege. Teške slučajeve moguće je liječiti samo u jedinicama intenzivne njege, gdje im je moguće pružiti mehaničku ventilaciju pluća putem respiratora. U nedostatku te skrbi, pacijenti će umirati. Nadalje, kada broj oboljelih preraste kapacitete trenutne zdravstvene infrastrukture, koja ne može pružiti intenzivnu njegu svima, stopa rasta broja oboljelih bit će još veća.
Epidemiološke projekcije su neumoljive te opravdavaju poduzete mjere predostrožnosti. „Bez nadzora, koronavirus mogao bi zahvatiti sve stanovnike Italije, a recimo da će na kraju samo 30% biti zaraženo, govorimo, dakle, o otprilike 20 milijuna ljudi. Nadalje, recimo da će od zaraženih 10% dobiti teški oblik bolesti, što znači da će bez intenzivne njege preminuti od posljedica bolesti. Ovo bi značilo neposrednu smrt dva milijuna ljudi, a zatim, zbog raspada zdravstvenog sustava i društveno-gospodarskog poretka koji će uslijediti, i posrednu smrt mnogih drugih.“ (Francesco Sisci, Il Sussidiario.net, 9. ožujka 2020.)
Raspad zdravstvenog sustava imat će i dodatne posljedice. Prva će biti raspad državne proizvodnje. Gospodarske krize obično nastaju zbog manjka ponude ili potražnje, ali ako oni koji žele kupovati moraju ostati kod kuće, ako su trgovine zatvorene te ako prodavači ne uspiju dostaviti proizvode klijentima zbog krizne situacije u logistici, prijevozu i u distribucijskim centrima kao što su trgovine, dobavni lanac će se raspasti.
Središnje banke nemaju mogućnosti spasiti ovakav razvoj situacije: „Kriza koja će uslijediti nakon koronavirusa, nema rješenje u monetarnoj politici“, piše Maurizio Ricci u La Repubblici, 28. veljače. Stefano Feltri također primjećuje: „Tipični kejnezijanski recepti – stvaranje poslova i umjetne potražnje javnim novcem – nisu praktični kada radnici ne napuštaju svoje domove, kamioni ne prometuju, stadioni su zatvoreni, a ljudi ne planiraju godišnje odmore ili poslovna putovanja jer su kod kuće i bolesni ili se boje zaraze. Osim izbjegavanja kriza likvidnosti za gospodarske subjekte odgodom naplate poreza i kamata bankama, politički sustav je bespomoćan. Vladina odredba nije dovoljna za preustroj dobavnog lanca.“ (Stefano Feltri, Il Fatto quotidiano, 4. ožujka 2020.)
Izraz „savršena oluja“ skovao je prije nekoliko godina ekonomist Nouriel Roubini, a označava splet financijskih uvjeta koji dovode do pada tržišta. „Zbog koronavirusa nastupiti će globalna recesija“, govori Roubini, dodavši: „Ova kriza će se preliti te u konačnici završiti katastrofom.“
Potvrđena padom cijene nafte po završetku neuspješnih pregovora OPEC-a sa Saudijskom Arabijom, koja je odlučila povećati proizvodnju i spustiti cijene kao čin prkosa Rusiji, Roubinijeva će se predviđanja u budućem razvoju događaja najvjerojatnije nastaviti ostvarivati.
Slaba točka globalizacije je međusobna povezanost, ta čarobna riječ našega doba, prisutna u svemu, od gospodarstva do religije. Pobudnica pape Franje, „Querida Amazonia“ („Ljubljena Amazonija”), himna je toj povezanosti. No, globalni sustav današnjice krhak je upravo zato što je u tolikoj mjeri povezan, a sustav distribucije proizvoda jedan je od karika u lancu ove gospodarske povezanosti.
Ovo nije problem cjelokupnog tržišta, nego realnog sektora. Financije, industrija, trgovina i poljoprivreda – stupovi gospodarstva jedne države, mogu se urušiti ako sustav proizvodnje i distribucije padne u krizu. No, nazire se još jedan problem: nije moguć samo pad zdravstvenog sustava, nije moguća samo gospodarska šteta, odnosno, lako je moguć i raspad države i javnog autoriteta, jednom riječju, društvena anarhija. Pobune u talijanskim zatvorima upućuju na ovaj trend.
Zbog panike koju izazivaju, epidemije imaju i psihološke posljedice. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kao znanost izdvaja se socijalna psihologija. Jedan od prvih predstavnika bio je Gustave Le Bon, autor poznatoga djela pod naslovom „Psychologie des foules” („Psihologija masa”) iz 1895. godine. Analizirajući kolektivno ponašanje, Le Bon objašnjava kako u masi pojedinac prolazi kroz psihološku promjenu koja omogućava prijenos osjećaja i strasti između pojedinaca „zarazom“, kao što je slučaj sa zaraznim bolestima. Suvremena „teorija zaraze“, nadahnuta Le Bonom, govori da najmirniji pojedinac, zaštićen anonimnošću mase, može postati agresivan zbog sugestivnog ponašanja, odnosno oponašanja svoga okruženja. Panika je jedan od osjećaja koji se šire društvenom zarazom, kao što je vidljivo na primjeru „Velikog straha“ koji se pojavio tijekom Francuske revolucije (Pierre Gaxotte, La Révolution française, Complexe, Pariz, 1988., str. 93-128.).
Splet zdravstvene i gospodarske krize dovest će do nekontroliranog vala panike koji može izazvati nasilničke porive u masi. Državni autoritet tada nadomještaju plemena i bande, pogotovo na periferijama velikih urbanih središta. Društveni rat, u skladu s teorijom FSP-a (Foro de São Paulo, latinoameričko udruženje ljevičarskih političkih stranaka i društava, op. prev.), primijenjen je u praksi u Latinskoj Americi, od Bolivije do Čilea te od Venezuele do Ekvadora, a mogao bi se uskoro proširiti i na Europu.
Može se primijetiti da se ovaj proces odvija u skladu s projektom globalističkih lobija, tj. „gospodara kaosa“, kako ih prof. Renato Cristin naziva u svojoj odličnoj knjizi. Ako je to točno, onda je točno i to da utopija globalizacije, predstavljena kao veliki put koji vodi k ujedinjenju čovječanstva, u ovoj krizi doživljava poraz. Globalizacija zapravo uništava prostor i briše udaljenosti, a ključ bijega od epidemije danas je društvena udaljenost i izolacija pojedinca. Karantena je dijametralno suprotstavljena „otvorenom društvu“, kakvom se nada George Soros. Predodžba čovjeka kao međuodnosa, svojstvena jednoj školi filozofskog personalizma, u padu je.
Nakon neuspjeha pobudnice Querida Amazonia, papa Franjo se usredotočio na konferenciju posvećenu „globalnom dogovoru“ koja će se održati u Vatikanu 14. svibnja 2020. godine. Datum održavanja konferencije u međuvremenu je pomaknut, kao što je došlo i do odmaka od njezinih ideoloških pretpostavki. Koronavirus nas vraća u stvarnost. Ne radi se o ukidanju svih granica, kao što je najavljeno nakon pada Berlinskog zida, nego o kraju svijeta bez granica, kraju „globalnog sela“. Ovo nije trijumf novog svjetskog poretka, ovo je trijumf novog svjetskog nereda. Odvija se društveno-politički scenarij razilazećeg i raspadajućeg društva. Je li sve organizirano? Moguće je. No, povijest nije deterministički slijed događaja. Gospodar povijesti je Bog, a ne gospodari kaosa. Ubojica globalizacije je globalni virus pod nazivom koronavirus.
Iz povjesničareva kuta
Političkog promatrača ovdje će zamijeniti povjesničar koji traži uvid u stvari i uzima veći kronološki odmak. Epidemije su od samih početaka pa sve do 20. stoljeća, bile sastavnica povijesti čovječanstva, a uvijek su isprepletene s još dvije pošasti: ratovima i gospodarskim krizama. Zadnja velika epidemija bila je tzv. „Španjolska gripa” dvadesetih godina 20. stoljeća, blisko povezana s Prvim svjetskim ratom i Velikom gospodarskom krizom koja je započela 1929. godine. Ona je započela događajem poznatim kao „crni petak“, što je označilo početak gospodarske i financijske krize koja je protresla svjetsko gospodarstvo na kraju dvadesetih godina, s teškim posljedicama koje su potrajale cijelo iduće desetljeće. Nakon ovih događanja uslijedio je Drugi svjetski rat.
Laura Spinney engleska je znanstvena novinarka i autorica knjige Blijedi jahač: kako je španjolska gripa 1918. godine promijenila svijet (Venecija, 2018.). Knjiga govori da je između 1918. i 1920. godine virus koji je počeo u Španjolskoj zarazio gotovo 500 milijuna ljudi, uključujući i stanovnike zabačenih otoka u Tihom Oceanu i u ledenom Arktičkom oceanu, uzrokujući smrt između 50 i 100 milijuna ljudi, desetorostruko više od Prvog svjetskog rata.
Prvi svjetski rat povećao je zaraznost gripe, proširivši virus po cijelom svijetu. Spinney piše: „Teško je zamisliti mehanizam zaraze učinkovitiji od mobilizacije ogromnog broja vojnika u jeku zaraze u jesen, koji su zatim, stigavši na sve strane svijeta, dočekani razdraganim mnoštvima. Glavna pouka Španjolske gripe je, stoga, neizbježnost iduće epidemije gripe, ali i da ovisi o svijetu u kojem će se širiti hoće li broj žrtava biti 10 ili 100 milijuna.“ (Isto, str. 187.)
U povezanom svijetu globalizacije, lakoća širenja zaraze zasigurno je veća nego prije stotinjak godina. Tko to može opovrgnuti?
No, povjesničarski pogled seže još dublje kroz vrijeme. Dvadeseto stoljeće bilo je najstrašnije stoljeće u povijesti, ali dogodilo se i „kobno 14. stoljeće“, kako ga Barbara Tuchman naziva u svojoj knjizi A Distant Mirror (London, 1995.).
Usredotočio bih se na povijesno razdoblje koje je označilo kraj srednjeg i početak novog vijeka, polazeći od historiografskih radova koji nisu katolički, nego ozbiljni i objektivni u svom istraživanju.
Rogacije su procesije koje Crkva održava kako bi molila nebesa za pomoć u velikim nevoljama. Pri tom se spominje molitva: „A fame, peste et bello libera nos, Domine“ ili „Od gladi, kuge i rata, oslobodi nas, Gospodine”. Kao što piše povjesničar Robert Lopez, liturgijski zaziv prisutan u ceremoniji rogacija „odvio se u punini svoje dramatičnosti tijekom 14. stoljeća“ (La nascita dell’Europa. Secoli V-XIV, Einaudi, Torino, 1966., str. 427.). „Između 10. i 12. stoljeća“, Lopez primjećuje, „nijedna od velikih pošasti koje su kosile čovječanstvo nisu u većoj mjeri bile prisutne; ni kuga, kojoj nema spomena u ovom razdoblju; ni glad; ni rat, čije su žrtve bilo znatno manjeg broja. Štoviše, razvoj poljoprivrede potaknut je postupnim ublažavanjem klimatskih uvjeta. Ovo možemo vidjeti u kopnjenju planinskih glečera i ledenjaka sjevernih mora te u širenju vinorodnih krajeva na Englesku, gdje to danas više nije moguće, kao i obilje vode u dijelovima Sahare koje je kasnije ponovno preuzela pustinja.“ (Isto, str. 133.). U 14. stoljeću, slika se znatno promijenila, kada su se prirodne katastrofe povezale s ozbiljnim vjerskim i političkim previranjima.
Četrnaesto stoljeće bilo je vrijeme duboke vjerske krize, počevši sa znakovitom „pljuskom u Anagniju“ (napad na grad Anagni kada je Sciarra Colonna zajedno sa snagama francuskog kralja Filipa IV. Lijepog zarobio papu Bonifacija VIII., te ga je, kao čin krajnjeg poniženja, ošamario rukavicom), jednim od najvećih poniženja papinstva u povijesti. Nakon toga uslijedilo je razdoblje od sedamdeset godina poznato pod nazivom Avignonsko sužanjstvo (1308.-1378.), kada je Sveta stolica preseljena u francuski grad Avignon, što je završilo s četrdeset godina Zapadnog raskola (1378.-1417.), prilikom kojega je katolička Europa bila podijeljena između dvojice, a u jednom trenutku i trojice papa. Stoljeće kasnije, 1517., protestantska reformacija rastrgala je jedinstvo kršćanske vjere.
Ako je 13. stoljeće bilo razdoblje mira u Europi, onda je 14. stoljeće bilo razdoblje stalnoga rata. Sjetimo se samo Stogodišnjega rata (1339.-1452.) između Francuske i Engleske, kao i napada Turaka na Bizant osvajanjem Adrianopola 1362. (danas Edirne).
U tom stoljeću Europa je prolazila kroz gospodarsku krizu koju nije izazvao čovjek, već postupno klimatsko zahlađenje. Klima srednjega vijeka bila je umjerena i slatka, kao i tadašnji običaji. No, 14. stoljeće doživjelo je naglo pogoršanje klimatskih uvjeta.
Kiše i poplave u proljeće 1315. rezultirale su općom gladi koja je zavladala cijelom Europom, prije svega sjevernim dijelovima, uzrokujući smrt milijuna ljudi. Glad se proširila posvuda. Starci su se svojevoljno odricali hrane u nadi da će mlađi naraštaji tako preživjeti, a povjesničari ovog razdoblja navode mnoge slučajeve ljudožderstva.
Jedna od glavnih posljedica gladi bila je srozavanje poljoprivrede. Došlo je do znatnih kretanja poljoprivrednog stanovništva, što je vidljivo po odlasku s njiva i napuštanju sela, kao i po pošumljavanju polja i vinograda. Krajnji ishod neobrađivanja zemlje bila je znatno smanjena plodnost tla i smanjenje ukupnoga broja grla stoke.
Loši vremenski uvjeti uzrokuju glad, a postupno slabljenje organizma na uzorku cijelog stanovništva uzrokuje bolest. Povjesničari Ruggero Romano i Alberto Teneti prikazali su ciklički porast intenziteta gladi i epidemija u 14. stoljeću (Alle origini del mondo moderno 1350-1550, Milano, 1967., str. 16-26.). Zadnja velika epidemija kuge izbila je između 747. i 750., te se zatim, nakon gotovo šest stoljeća, ponovno pojavila, četiri puta unutar jednog desetljeća.
Kuga je došla s Istoka, stigavši u Konstantinopol u jesen 1347. godine. Kroz iduće tri godine zaraza se proširila čitavom Europom, dosegavši Skandinaviju i Poljsku. Bila je to crna kuga, o kojoj je Boccaccio pisao u Dekameronu. Stanovništvo Italije gotovo se prepolovilo. Agnolo di Tura, kroničar iz Sienne, tugovao je nad činjenicom da više nije bilo ni pogrebnika te je morao vlastitim rukama zakopati svojih pet sinova. Giovannia Villania, firentinskog kroničara, kuga je sasjekla tako naglo da je njegova kronika završila usred rečenice.
Europsko je stanovništvo, dosegavši početkom 14. stoljeća skoro 70 milijuna ljudi, desetkovano stoljećem ratova, epidemija i gladi, spavši na 40 milijuna, izgubivši u konačnici više od trećine stanovništva. Glad, kugu i ratove u 14. stoljeću kršćanski su narodi tumačili kao znakove Božje kazne.
Sv. Bernardin Sijenski (1380.-1444.) opominjao je: Tria sunt flagella quibus dominus castigat (Tri su biča kojima Gospodin kažnjava), odnosno, tri su pošasti kojima Bog kažnjava, a to su: rat, kuga i glad. Bernardin pripada redovima svetaca kao što su Katarina Sijenska, Brigita Švedska, Vinko Ferrero i Ljudevit Montfortski, koji su kroz povijest upozoravali da su prirodne katastrofe uvijek pratile nevjeru i otpadništvo naroda.
Ono što se dogodilo na kraju kršćanskoga srednjeg vijeka, događa se i danas. Svetci, kao što je Bernardin Sijenski, nisu pripisivali ove događaje djelovanju zlih sila, nego ljudskim grijesima, čija težina raste ako su grijesi kolektivni, a još više ako ih narodni vladari i crkvena hijerarhija toleriraju ili čak promiču.
Iz kuta filozofije povijesti
Ova nas razmatranja uvode u treći dio u kojemu ću promatrati događaje, ne kao sociolog ili povjesničar, već kao filozof povijesti. Teologija i filozofija povijesti polja su intelektualnog promišljanja u kojima se teološka i filozofska načela primjenjuju na povijesne događaje. Teolog povijesti orao je koji prosuđuje ljudske poslove s visina. Neki od velikih teologa povijesti bili su: sv. Augustin (354.-430.), Jacques Bénigne Bossuet, „orao iz Meauxa“, kako je prozvan po imenu svoje biskupije, grof Joseph de Maistre (1753.-1821.), markiz Juan Donoso Cortés (1809.-1853.), opat iz Solesmesa, don Prosper Guéranger (1805.-1875.), prof. Plinio Corrêa de Oliveira (1908.-1995.), kao i mnogi drugi.
U knjizi Psalama piše: Pravednost je tvoja k’o Božji vrhunci, a sudovi tvoji k’o duboko more (Ps 36,7). Teolog povijesti prepušta se tim sudovima i nastoji im pronaći razlog.
Sv. Grgur Veliki, pozivajući nas da istražujemo razloge božanskog djelovanja, potvrđuje: „Tko god ne otkrije razloge zašto Bog nešto čini u samim djelima, naći će u svojoj zlobi i niskosti dovoljno objašnjenje zašto su njegova traganja uzaludna.“ (Sv. Grgur Veliki, Moralia, Knjiga IX, glava I.)
Filozofija i suvremena teologija, pod utjecajem, prije svega, Hegela, zamijenile su Božji sud povijesnim sudom. Načelo prema kojemu Crkva prosuđuje povijest je obrnuto. Nije Crkva ta koja prosuđuje povijest, već je povijest ta koja prosuđuje Crkvu, jer je Crkva, prema Nouvelle théologie, imanentna, sadržana u biti sebe same.
Kada je kardinal Carlo Maria Martini u svom posljednjem intervjuu rekao da je, s obzirom na povijest, „Crkva 200 godina u zaostatku“, on je pretpostavio da je povijest kriterij prosudbe Crkve. Kada je papa Franjo, u svom božićnom pozdravu Rimskoj kuriji 21. prosinca 2019., prisvojio te riječi kardinala Martinija, on je prosudio Crkvu u ime povijesti, izokrenuvši tako kriterij katoličke prosudbe.
Povijest je, u stvarnosti, kao i priroda i sve što postoji, Božje stvorenje, jer ništa što postoji ne bi moglo postojati odvojeno od Boga. Sve što se dogodi tijekom povijesti Bog je, za vijeke vijekova, predvidio, uredio te podvrgnuo svojim zakonima. Stoga, za filozofa povijesti svaka rasprava može jedino početi s Bogom i završiti s Bogom. Bog ne samo da postoji, On brine za svoja stvorenja te ih u skladu s njihovim razumom nagrađuje ili kažnjava, ovisno o njihovim zaslugama ili krivicama. Katekizam sv. Pija X. naučava: „Bog nagrađuje dobre i kažnjava zle jer On je beskrajna pravda…“
Pravda, objašnjavaju teolozi, jedna je od beskonačnih Božjih savršenosti (RÉGINALD GARRIGOU-LAGRANGE, Dieu, son existence et sa nature, Pariz, str. 440.-463.). Pretpostavka Božje beskrajne pravednosti je beskrajna milost.
Među katolicima, koncept pravde u smislu božanske pravde, često je odsutan. No, crkveni nauk naučava o postojanju određenog suda koji slijedi nakon smrti svake osobe, s neposrednim nagrađivanjem, odnosno kažnjavanjem duše, kao i općega suda na kojem će svim anđelima i ljudima biti suđeno po njihovim mislima, riječima, djelima i propustima.
Teologija povijesti govori nam da Bog ne kažnjava samo pojedince, nego i kolektive i društvene skupine: obitelji, narode te civilizacije. Ljudi primaju svoju nagradu, odnosno kaznu, nekad na zemlji, no uvijek na nebu. Ali narodi, kojima nije obećan vječni život, kažnjavani su i nagrađivani samo na zemlji.
Bog je pravedan i darežljiv te daje svakome po zaslugama: On ne kažnjava samo pojedince, već šalje nevolje obiteljima, gradovima i narodima za grijehe koje su počinili. Potresi, glad, epidemije, ratovi i revolucije oduvijek su smatrani božanskim kaznama. Kao što je o. Pedro de Ribadaneira (1527.-1611.) pisao: „Ratovi i kuge, suše i gladi, požari i sve druge katastrofalne nevolje, kazna su za grijehe čitavih stanovništava.“ (La tribolazione e i suoi conforti, Rim, 1914., str. 207.).
Poglavar istaknute biskupije, kojega ne želim imenovati, izjavio je 5. ožujka 2020.: „Jedno je sigurno: ovaj virus nije poslan od Boga da bi kaznio grješno čovječanstvo. Ovo je posljedica prirode koja se prema nama odnosi kao maćeha. No, Bog se zajedno s nama suočava s ovim fenomenom te će nam na koncu pomoći shvatiti da je čovječanstvo jedno veliko selo.“
Taj se talijanski biskup ne odriče mita „jednoga sela“ ni religije Pachamame i Grete Thurnberg, premda i ako „Velika majka“, po njemu, može postati „maćeha“. Prije svega, biskup silom odbija ideju da epidemija koronavirusa ili bilo koja druga katastrofa velikih razmjera, može biti kazna za čovječanstvo. Virus je, prema biskupovim vjerovanjima, samo posljedica prirode. U tom slučaju, tko je taj koji je stvorio te koji uređuju i upravljaju prirodom?
Bog je tvorac prirode sa svim njezinim silama i zakonitostima te onaj koji ima moć upravljati mehanizmom prirodnih sila i zakona na takav način da proizvede fenomen u skladu sa svojom pravednošću, odnosno milosrđem. Bog, prvi uzrok svega što postoji, uvijek koristi i drugotne uzroke kako bi proveo svoje planove. Tko god ima nadnaravni duh, ne staje na površini, već traži spoznaju skrivene Božje zamisli koja je temelj djelovanja, naočigled slijepe, sile prirode.
Veliki grijeh našega vremena je gubitak vjere ljudi iz Crkve: dakle, ne radi ovog ili onog čovjeka u Crkvi, već ljudi unutar Crkve kao cjeline, s nekoliko iznimaka, zahvaljujući kojima Crkva nije izgubila svoju prepoznatljivost. Ovaj grijeh, koji rezultira sljepoćom uma i otvrdnućem srca, ravnodušnost je prema kršenju božanskog poretka u svemiru. Upravo ta ravnodušnost je ono što prikriva mržnju prema Bogu. Kako se iskazuje? Neizravno. Ljudi unutar Crkve odveć su kukavni da bi otvoreno pokušali osporiti Boga, oni, naime, preferiraju usmjeriti svoju mržnju prema onima koji se usuđuju govoriti o Bogu. Tko god se usudi spomenuti Božju kaznu, kamenovan je, a rijeka mržnje slijeva se na nj.
Ti ljudi ispovijedajući javno vjeru u Boga, u stvari žive uronjeni u praktični ateizam. Oduzimaju Bogu sve njegove atribute, svode ga na čisti „bitak“ – odnosno, na ništa. Sve što se dogodi za njih je plod prirode, oslobođen svoga tvorca te je samo znanost, a ne Crkva, sposobna dešifrirati prirodne zakone.
Ne samo pravovjerna teologija, već i sam sensus fidei (osjećaj za vjeru) uči nas da sva prirodna i tvarna zla koja ne proizlaze iz čovječje volje, ovise o Božjoj volji. Kao što piše sv. Alfonz Liguori: „Sve što se ovdje događa mimo naše volje, znajmo da se ne događa ni po čemu osim po Božjoj volji, rekao je sv. Augustin.“ (Uniformità alla volontà di Dio, Paoline, 1968., str. 33.).
Devetnaestoga srpnja crkvena liturgija prisjeća se biskupa Troyesa, sv. Lupusa (383.-478.), brata sv. Vinka Lerinskog i šurjaka sv. Hilarija Arleškog, podrijetlom iz stare patricijske obitelji, poznate, prije svega, po velikoj svetosti.
Tijekom njegova dugog episkopata (52 godine), Huni su provalili u Galiju. Atila, na čelu vojske od 400 000 ljudi, prešao je Rajnu, razarajući pritom sve što mu je bilo na putu. Kad je došao pred Troyes, biskup Lupus, odjeven u biskupsko ruho i slijedeći svoje svećenstvo u povorci, došao je do Atile i upitao ga: „Tko ste vi što prijetite ovome gradu?“ Odgovor je bio: „Zar ne znaš tko sam? Ja sam Atila, kralj Huna, zvan bič Božji.“ Lupus je na to odgovorio: „Onda dobro, budi pozdravljen, biču Božji, zato što mi zaslužujemo božansku kaznu zbog grijeha naših. No, ako je moguće, neka tvoji udarci padnu samo na mene, a ne na cijeli grad.“
Huni su ušli u Troyes, ali su Božjom voljom oslijepljeni tako da su prošli kroz grad, a da to nisu ni shvatili, ne nanijevši tako nikome zla.
Današnji biskupi ne samo da izbjegavaju govoriti o božanskim kaznama, nego ni ne pozivaju vjernike na molitvu Bogu za oslobođenje od epidemije. U ovome postoji povezanost. Tko se moli, u stvari, traži od Boga intervenciju u svom životu, što znači i u svjetovnim stvarima, a s ciljem zaštite od zla te primanja duhovnih i materijalnih dobra. No, zašto bi Bog trebao čuti naše molitve ako ga ne zanima svemir koji je sam stvorio?
Ako, protivno tome, Bog može čudima promijeniti zakone prirode kako bi izbjegao patnju i smrt jedne osobe ili pomor u jednome gradu, onda također može i kazniti cijeli grad, odnosno narod, jer njihovi zajednički grijesi zahtijevaju zajedničku kaznu. Sv. Karlo Boromejski je rekao: „Zbog naših grijeha, Bog je dopustio ognju kuge da prodre u svaki dio Milana“, a sv. Toma Akvinski objašnjava: „Kada sav narod griješi, onda i osveta mora biti izvršena nad svim narodom, kao što su Egipćani, koji proganjaše djecu Izraelovu, potopljeni u Crvenomu moru i kao što stanovnici Sodome bijahu pokošeni odjednom i u velikome broju, ili znatan broj ljudi mora biti pogođen, kao što se dogodilo prilikom kazne onih koji su štovali zlatno tele.“ (Summa Theologica, IIª-IIae q. 108 a. 1 ad 5.).
Uoči druge sjednice Prvog vatikanskog sabora, 6. siječnja 1870., sv. Ivan Bosco dobio je viziju u kojoj mu je otkriveno da su „rat, kuga i glad pošasti kojima će ljudska oholost i zloba biti kažnjene.“ Gospodin se ovako izrazio: „Vi, o svećenici, zašto ne hrlite plakati između vestibula i oltara, moleći za kraj kaznama? Zašto ne uzimate štit vjere i ne idete preko krovova, po kućama, ulicama, trgovima i u svako nedostupno mjesto širite sjeme moje riječi? Ne znate li da je ovo strašni dvosjekli mač koji obara neprijatelje moje i prelama Božji i ljudski gnjev?“ (Cfr. Memorie biografiche del venerabile don Giovanni Bosco. Raccolte del sac. Salesiano Giovanni Battista Lemoyne, Torino, 1917., str. 782.).
Svećenici su utihnuli, biskupi su utihnuli, Papa je utihnuo. Približavamo se Velikom tjednu i Uskrsu, a prvi put u mnogo stoljeća u Italiji, crkve su zatvorene, mise obustavljene te je čak i bazilika sv. Petra zatvorena. Liturgije Velikog tjedna i Uskrsa urbi et orbi (Gradu [Rimu] i svijetu) neće privući hodočasnike iz cijeloga svijeta. Bog kažnjava i oduzimanjem, kako bi rekao sv. Bernardin Sijenski, a trenutačno se čini da je oduzeo crkve i majku svih crkava od vrhovnoga pastira, dok se katoličko stanovništvo zbunjeno spotiče u tami, lišeno svjetla istine koje bi trebalo osvjetljavati svijet s bazilike sv. Petra. Kako onda u djelovanju koronavirusa ne vidimo simboličku posljedicu samouništenja Crkve?
Sudovi tvoji k’o duboko more. Moramo biti sigurni da ono što se događa nije najava uspjeha, već poraza sinova tame, jer je, prema objašnjenju oca Carla Ambrogia Cattaneo, S.J. (1645.-1705.), broj grijeha, bilo jednog čovjeka, bilo naroda, određen. (L’esercizio della buona morte, in Opere, Milano, 1867., str. 169-170.). Venit dies iniquitate praefinita (Dođe dan i čas posljednjega zločina, Ez 21,34) – Bog je milostiv, no postoji posljednji grijeh koji Bog neće previdjeti i koji će izazvati Njegovu kaznu.
Štoviše, prema teološkom načelu kršćanske povijesti, središte povijesti nisu neprijatelji Crkve, nego svetci. Omnia sustineo propter electos (Sve podnosim radi izabranih, 2 Tim 2,10), govorio je sv. Pavao. Povijest se vrti oko Božjih izabranika i ovisi o neprobojnim zamislima Božje Providnosti.
U povijesti postoje oni koji krše Božji zakon: pojedinci, skupine te organizirana društva, javna i tajna, koji rade na uništenju svega što je Bog odredio. Oni mogu postići prividne uspjehe, ali će na koncu uvijek biti poraženi.
Scenarij koji se pred nama odvija apokaliptičan je, ali Pio XII. se prisjeća da u knjizi Otkrivenja sv. Ivan govori da „nije ugledao samo ruševine uzrokovane grijehom, ratom, gladi i smrću, već ponajprije, pobjedu Krista. Uistinu, put Crkve kroz stoljeća je via crucis (križni put), ali je istovremeno i pobjednički hod. Kristova Crkva, Crkva čovjeka vjere i kršćanske ljubavi, uvijek je ta koja donosi svjetlo, otkupljenje i mir čovječanstvu koje je izgubilo nadu. Iesus Christus heri et hodie, ipse et in saecula (Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke, Heb 13,8) Krist je tvoj vodič, iz pobjede u pobjedu. Slijedi ga.“ (Pio XII., Govor 12. rujna 1948. u Discorsi e Radiomessaggi, X (1948-1949.), str. 212.).
Majka Božja nam je u Fatimi otkrila scenarij našega vremena i uvjerila nas u svoju pobjedu. Poniznošću onih koji su svjesni da, oslanjajući se na svoje snage, ne mogu učiniti ništa, ali i samopouzdanjem onih koji znaju da je sve moguće uz Božju pomoć, ne posustajemo te se Mariji predajemo u tragičnom času događaja predviđenih Fatimskom porukom.
Roberto de Mattei
Izvor: Onepeterfive.com
