Diplomati ili zagovaratelji „duginih” promjena?

5. 10. 2020. | Vijesti | 0 comments

Skupina od pedesetak diplomata podigla je glas protiv poljskoga zakonodavstva koji se odnosi na predstavnike LGBT subkulture. Skandalozan stav veleposlanikā sam po sebi nameće pitanje, koja je uloga tih ljudi u našoj zemlji? Jesu li u Poljskoj da bi predstavljali vlastitu zemlju i služili svojoj domovini ili da bi promicali ekstremno lijevu ideologiju? To je bitna razlika, jer dok se ljudi iz prve skupine bave vanjskom politikom temeljenoj na međunarodnim ugovorima, ovi se potonji mogu jedino smatrati stranim aktivistima koje financiraju strane vlade.

Od Sjedinjenih Američkih Država pa do Australije, od Argentine do Japana i od Južne Afrike pa sve do Švedske – široku mobilizaciju pokrenulo je Veleposlanstvo Kraljevine Belgije u Poljskoj, koje je koordiniralo sastavljanje otvorenog pisma podrške homoseksualnom pokretu, pisma predstavljenoga na svečanosti dodjele Krunā jednakosti, događaja organiziranoga u okviru kampanje protiv homofobije.

Belgijsko veleposlanstvo točno je znalo kome trebaju uputiti svoje riječi, nema govora o slučajnosti ni o spletu okolnosti. Pismo nije napisano i adresirano slučajnoj ili nebitnoj instituciji. Upravo suprotno, za primatelja ovoga pisma odabrana je vjerojatno najznačajnija organizacija homoseksualnoga političkog lobija u Poljskoj što pokazuje da su predstavnici ove zemlje savršeno upućeni u naše domaće „tržište” ideologijā i društvenih organizacija.

To, naravno, nije ni iznenađujuće ni protuzakonito. Diplomatska predstavništva moraju znati „s koje strane vjetar puše” u zemlji u kojoj se nalaze. Slijedi li tu premisu i lobističko djelovanje? Sve dok predstavnici brinu o interesima ili ugledu svoje domovine i djeluju u skladu sa zakonom – sve je u redu. Međutim, stvari su drugačije u slučaju ideološkoga djelovanja.

Zamislimo samo, kako bismo prihvatili pismo veleposlanikā Kube, Sjeverne Koreje ili Narodne Republike Kine, u kojem se Republiku Poljsku poziva da se vrati u zagrljaj socijalističkih zemalja i da nastavi graditi svoj društveni i ekonomski život u skladu s besmrtnim stečevinama marksizma i lenjinizma? Što bi bilo, kad bi primjerice diplomati iz zemalja Organizacije islamske suradnje, koji imaju svoja predstavništva u Varšavi, pozvali vladu u Varšavi na priznanje da „nema boga doli Alaha, a da je Muhamed njegov prorok” i da se poduzmu stvarni koraci prema islamizaciji Poljske?

Reakcije bi mogle biti različite: od ignoriranja, preko ismijavanja prijedloga, preko kritika, pa sve do možda čak i pozivanja predstavnikā takvih zemalja na porciju „jezikove juhe” pri Ministarstvu vanjskih poslova zbog miješanja u poljske unutarnje stvari. S druge strane, takve zahtjeve zasigurno nitko ne bi shvaćao ozbiljno i ne bi smatrao da će oni biti provedeni u djelo. Razlog tome je samo jedan – i nije riječ o apsurdnosti takvih zahtjeva ili njihovu pogrješnom smjeru, već o suverenosti i dostojanstvu našega naroda. Poljska nije ničiji pijunčić od kojega možete zahtijevati određene stavove i koji će bespogovorno izvršavati sve naredbe. Poljska, također, nije nevaljalo dijete koje bi trebalo odgajati i učiti ga pravilnom ponašanju. Poljska je neovisna država. Samostalno odlučuje o svojim pravima i nitko je ne može prisiliti da usvaja propise koje očekuje dio međunarodne zajednice. Bez obzira, bilo da je riječ o povratku stečevinama socijalizma, prihvaćanju islama ili provedbi zahtjeva LGBT pokreta.

Stoga se čini da je skupina veleposlanika potpisnika spomenutoga otvorenog pisma ne samo otišla korak predaleko, već je čak i zaboravila svoje dužnosti i… međunarodno pravo.

Da! Međunarodno pravo, također, zahtijeva od diplomata da „poštuju zakone i propise države primateljice” i zabranjuje im uplitanje u njezine unutarnje stvari. To je izraženo i u članku 41. stavku 1. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima: „Ne dovodeći u pitanje vlastite povlastice i imunitete, sve osobe koje te povlastice i imunitete uživaju dužne su poštovati zakone i druge propise države primateljice. One su, također, dužne uzdržavati se od uplitanja u unutarnje stvari te države”.

Isto tako, članak 3. ove Konvencije jasno govori o funkcijama diplomatske misije, što uključuje:

(a) predstavljanje države pošiljateljice u državi primateljici;

(b) zaštitu interesa države pošiljateljice i njezinih državljana u državi primateljici, u granicama dopuštenim međunarodnim pravom;

(c) pregovaranje s vladom države primateljice;

(d) prikupljanje, sva dozvoljena sredstva, obavijesti o stanju i razvoju događaja u državi primateljici i izvješćivanje o tome vlade države pošiljateljice;

(e) promicanje prijateljskih odnosa i razvijanje gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države pošiljateljice i države primateljice.

Iz tih se odredaba nipošto ne da iščitati pristanak države primateljice da predstavnici država pošiljateljicā iznose svoje ideološke zahtjeve. Naprotiv – prije se može primijetiti zabrana takve prakse i nužnost poštivanja važećih zakona u državi primateljici. Može li se onda potpisnike otvorenoga pisma s ciljem otvorene podrške političkom pokretu LGBT zajednice uopće nazvati diplomatima? Svi koji razmatraju ovo pitanje neka krenu od pretpostavke da je, kako Poljska tako i ostale države koje su u Poljsku poslale svoje predstavnike, ujedno i potpisnike ovoga pisma, stavila svoj potpis na Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima.

Republika Poljska trebala bi, nesumnjivo, izvući zaključke iz stava predstavnika ove nekolicine država i institucija i poduzeti određene korake po tom pitanju. Ne smijemo pristati da se našu zemlju tretira kao nesposobnoga subjekta međunarodnoga prava, za koji ne vrijede pravila primjenjiva na sve ostale potpisnike Konvencije. Naposljetku, neovisna smo i suverena država, ugovorna strana koja treba zahtijevati pridržavanje spomenute Konvencije, a svi oni koji krše odredbe, pa čak i neizravno dovode u pitanje pravnu sposobnost naše zemlje, trebaju se suočiti s posljedicama, čija bi odlučnost trebala uzeti u obzir slična djelovanja iz prošlosti. Na kraju krajeva, među potpisnicima homo-ideološkoga pisma postoji barem jedan predstavnik strane zemlje koji se već prethodno bio miješao u poljske unutarnje stvari. Najprikladnija reakcija bila bi da se takvu osobu proglasi „personom non grata” s obzirom na njezin recidivizam. Ostatak skupine trebalo bi nedvosmisleno i demonstrativno podsjetiti na njihova prava, povlastice, ali i dužnosti, zadatke i načela prema kojima vrše svoju diplomatsku misiju u Republici Poljskoj. Nitko nas neće poštovati ako sami to ne tražimo.

Izvor: www.pch24.pl

Parlamentarni izbori 2020.

Možda vas zanima:

Chopinova (katolička) smrt

Chopinova (katolička) smrt

Veliki skladatelj 19. stoljeća, Frédéric François Chopin (1810.-1849.), rođen je u onoj strašnoj vladavini „prosvijećenog” barbarstva, Francuskoj revoluciji, vremenu kada su masonski filozofi hvalisavo objavljivali pobjedu razuma nad „Galilejcem”,...

Tužba udruge Dugine obitelji protiv udruge Vigilare

Tužba udruge Dugine obitelji protiv udruge Vigilare

Zagreb, 16.9.2020. Danas je održano prvo ročište u slučaju tužbe udruge Dugine obitelji protiv udruge Vigilare. Dugine obitelji tuži Vigilare na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije zbog navodne diskriminacije homoseksualnih osoba...

Parlamentarni izbori 2020.