Chopinova (katolička) smrt

27. 09. 2020. | Vijesti | 0 comments

Veliki skladatelj 19. stoljeća, Frédéric François Chopin (1810.-1849.), rođen je u onoj strašnoj vladavini „prosvijećenog” barbarstva, Francuskoj revoluciji, vremenu kada su masonski filozofi hvalisavo objavljivali pobjedu razuma nad „Galilejcem”, Isusom Kristom, a proživio je još dvije uzastopne provale te iste paklene revolucije. Chopin je, u mnogim stvarima, bio proizvod svojega vremena. Iako nikad nije bio zagovornik nadmenoga revolucionarnog bijesa, kao što je to bio radikalni Richard Wagner, ipak je upio dovoljno duha iskvarenosti koja je sve prožimala, pogotovo preko Voltaireovih djela, da bi izgubio svoju katoličku vjeru. Stoga, da nije bilo uporne molitve jednostavnog, ali odlučnog svećenika, skladateljeva dugogodišnjeg prijatelja, opata Aleksandra Jelowickog (iz Francuske), Chopin bi zasigurno izgubio dušu.

Ono što slijedi osobno je i nedvojbeno pouzdano svjedočanstvo toga svetog svećenika o čudesnom obraćenju na mrtvačkoj postelji otuđene duše Frédérica Chopina. Prekrasan je to primjer darežljive i neumorne ljubavi i oprosta koje naš božanski Otkupitelj pruža svim grješnicima. Nadalje, ovaj primjer dramatično oslikava moć i snagu molitve u beznadnom okruženju, kao što i pokazuje ogromnu bujicu milosti koju Gospodin, u svojoj osobitoj providnosti, izlijeva na svakog od nas, pogotovo u našem smrtnom času. Konačno, svjedoči o neizbježnoj pobjedi vjere i „Galilejca” nad sljepoćom lažnog „razuma”. Stoga će ovo štivo, samo po sebi, biti milost mnogim dušama.

Mnogo je godina Chopinov život bio tek lagani dašak. Njegovo krhko i, naočigled, slabo tijelo nije priličilo snazi i silovitosti njegova genija. Bilo je čudesno da je u tako slabom stanju uopće mogao živjeti, a kamoli i povremeno djelovati s iznimnom snagom. Njegovo je tijelo bilo gotovo prozirno, a njegove oči skoro pa zasjenjene oblakom iz kojeg je ponekad sjevnula munja njegova pogleda. Nježan, dobar, pun duha i i šarmantan na svaki način, činio se kao da više ne pripada ovoj zemlji, no, nažalost, nije ni pomišljao na nebo.

Imao je dobrih prijatelja, ali znatno više loših. Loši prijatelji bili su laskavci, odnosno njegovi neprijatelji – muškarci i žene bez načela, tj. loših načela, što je još gore. Čak i njegov neprijeporan uspjeh, toliko suptilniji i poticajniji od svih drugih umjetnika, unio je rat u njegovu dušu i u njoj zaustavio rast vjere i molitve.

Vrijeme kad ga je njegova draga i vrlo pobožna majka poučavala, ostalo mu je samo kao uspomena na ljubav iz djetinjstva. Zatim je, umjesto vjere, nastupila sumnja do te mjere da ga je samo pristojnost, urođena svakom velikodušnom srcu, sprječavala da se ne oda sarkazmu i izrugivanju svetim stvarima i vjerskim utjehama.

Dok je bio u ovom duhovnom stanju, napala ga je plućna bolest koja će ga, ubrzo zatim, uzeti od nas.

Saznanje o ovoj nemilosrdnoj bolesti dobio sam na povratku u Rim. Drhtećeg srca, pohitao sam još jednom vidjeti svog prijatelja iz djetinjstva, čija mi je duša bila neizmjerno draža od svog njegova talenta. Nisam ga pronašao mršavijeg, što bi bilo nemoguće, nego slabijeg. Snaga mu je kopnila i život ga je, naočigled, napuštao. Privrženo i suznih očiju me zagrlio, ne misleći na svoju, već na moju bol, kad je spomenuo mog sirotog prijatelja, Eduarda Wortea, kojeg sam nedavno izgubio.

Iskoristio sam njegovo raznježeno raspoloženje da bih ga upitao o njegovoj duši. Okrenuo sam mu pogled na sjećanja njegova djetinjstva i voljene mu majke. „Da”, rekao je, „da ne bih uvrijedio svoju majku ne želim umrijeti bez pristupanja sakramentima, ali što se mene tiče, ne doživljavam ih onako kako bi ti to želio. Razumijem blagoslov ispovijedi u smislu rasterećenja teškog srca u prijateljske ruke, ali ne kao sakrament. Spreman sam ti se ispovijediti, ako to želiš, ali zato što te volim, a ne zato što to smatram potrebnim.” Dosta! Navala protuvjerskog govora ispunila me grozom i zabrinutošću za ovu posebnu dušu te se ničega nisam bojao više nego biti njegovim ispovjednikom.

Nekoliko je mjeseci prošlo u sličnim razgovorima, koji su meni, kao svećeniku i iskrenom prijatelju, bili toliko bolni. No, čvrsto sam se držao uvjerenja da će Božja milost izvojevati pobjedu nad ovom buntovnom dušom, čak i ako ja nisam znao kako. Nakon svih mojih napora, molitva mi je ostala posljednje utočište.

Uvečer, 12. listopada, s braćom sam se povukao u molitvu za obraćenje Chopinovih misli, no liječnik me žurno pozvao, bojeći se da Chopin neće preživjeti noć. Kad sam u žurbi stigao, dočekao me, stisnuvši mi ruku i moleći me da odmah odem, jer, iako me uvjeravao da me jako voli, nije želio razgovarati sa mnom.

Zamislite, ako možete, kakva je noć protekla! Idućeg je dana bio trinaesti, svetkovina sv. Eduarda, svetca zaštitnika moga sirotog brata. Održao sam za njega misu zadušnicu i pomolio se za Chopinovu dušu. „Moj Bože”, zavapio sam, „ako ti je duša mog brata Eduarda mila, daj mi danas dušu Frédéricovu. ”

Dvostruko potresen, otišao sam u melankolično prebivalište našega sirotog bolesnika.

Našavši ga za doručkom, koji je bio poslužen s više pažnje no ikad, rekao sam mu, nakon što me zamolio da mu se pridružim: „Moj prijatelju, danas je imendan moga jadnog brata.”

„O, nemojmo se toga ni spominjati! ”, zajecao je.

„Najdraži prijatelju”, nastavio sam, „moraš mi nešto dati za bratov imendan.”

„Što da ti dadem?”

„Svoju dušu.”

„Ah, shvaćam. Evo, uzmi je!”

Na ove njegove riječi obuzela me neopisiva radost i tjeskoba. Što bih mu trebao reći? Što mogu učiniti da povratim njegovu vjeru, odnosno, kako sačuvati, a ne izgubiti ovu voljenu dušu? S čim da ju počnem vraćati k Bogu? Bacio sam se na koljena i nakon trenutka sabiranja misli, zajecao sam iz dubina svoga srca: „Privuci je k sebi samome, Bože moj!”

Bez ijedne izgovorene riječi, ispružio sam pred našeg dragog invalida raspelo. Zrake božanske svjetlosti i jezičci božanske vatre navrli su, mogao bih reći, vidljivo, iz figure raspetog Spasitelja te su, odjednom, osvjetlili Chopinovu dušu i zapalili mu srce. Goruće suze potekle su mu iz očiju. Njegova je vjera ponovno oživljena te se, s neopisivom gorljivošću, ispovijedio i primio Svetu pričest. Nakon blažene popudbine, ispunjene nebeskim posvećenjem, koje sakramenti izlijevaju obilno na pobožne duše, zatražio je bolesničko pomazanje.  Želio je bogato platiti sakristanu koji mi je pomagao, a kad sam napomenuo da je svota koju on želi dati dvadesetrostruko veća od one tražene, odgovorio mi je: „O, ne, nije, jer ono što sam primio nema cijenu.”

Od ovog časa bio je svetac. Smrtne muke počele su i trajale četiri dana. Strpljenje, vjera pa čak i radosno pouzdanje u Boga, nisu ga napuštali usprkos svim patnjama, do posljednjeg daha. Bio je istinski sretan i to je izvana pokazivao. U najtežim bolovima, zadržao je izraz zanesene radosti; dirljive ljubavi prema Bogu; zahvalnosti što sam ga vratio k Bogu; prijezir prema svijetu i svjetovnim dobrima te želju za brzom smrću.

Blagoslivljao je svoje prijatelje i nakon, naizgled, posljednje krize, vidio se okružen gomilom koja mu je danonoćno ispunjavala sobu te me upitao: „Zašto se ne mole?” Na ove riječi, svi su pali na koljena te su se čak i protestanti pridružili litanijama i molitvama za umiruće.

Danonoćno me držao za ruku i nije mi dopuštao da ga napustim. „Ne, nećeš me ostaviti u mom posljednjem času”, rekao je, naslonivši mi se na grudi kao malo dijete, koje u trenutku opasnosti traži utočište u majčinim njedrima.

Uskoro je počeo prizivati Isusa i Mariju, žarom koji je dopirao do nebesa, a nedugo zatim, u izljevu vjere, nade i ljubavi, poljubio je raspelo. Riječi su mu postajale sve dirljivije kad je počeo govoriti: „Volim Boga i čovjeka!”; „Sretan sam umrijeti!”; „Ne plači, sestro i ne plačite prijatelji jer sam sretan!”; „Osjećam da sam na samrti, zbogom i molite za me!”

Izmoren smrtnim grčevima, govorio je liječnicima: „Pustite me umrijeti. Ne držite me više u ovom svijetu izgnanstva. Pustite me umrijeti, ta zašto mi produžujete život kad sam se već odrekao svih stvari i Bog mi je prosvijetlio dušu? Zašto me zadržavate kad me Bog zove?”

U drugom navratu, rekao je, s blagom ironijom: „O draga znanosti, koja samo produžuješ patnje! Bi li mi mogla vratiti snagu i osposobiti me da činim dobro te da se žrtvujem – bilo što osim života slabosti, tuge i boli nanesene svima koji me vole čemu produljivati takav život, o, draga znanosti!”

Zatim je ponovio: „Vi [liječnici] mi okrutno dopuštate da patim. Možda ste pogriješili što se tiče bolesti, ali Bog ne griješi. Kažnjava me i ja ga zato blagoslivljam. O, kako je dobar Bog što me ovdje na zemlji kažnjava! O, kako je dobar Bog!”

Njegov uobičajeni govor uvijek je bio elegantan i pomno biranih riječi, ali na koncu, da bi izrazio svu svoju zahvalnost, a istovremeno i sav jad onih koji umru, ne pomirivši se s Bogom, uzviknuo je: „Bez tebe, trebao sam krepati kao svinja.”

Još umirući, prizivao je imenom Isusa, Mariju i Josipa te je poljubio raspelo i pritisnuo ga k srcu, viknuvši: „Sad sam na izvoru blaženosti!”

Tako je umro Chopin i uistinu, njegova je smrt bila najljepši koncert koji je ikada skladao.

Parlamentarni izbori 2020.

Možda vas zanima:

Diplomati ili zagovaratelji „duginih” promjena?

Diplomati ili zagovaratelji „duginih” promjena?

Skupina od pedesetak diplomata podigla je glas protiv poljskoga zakonodavstva koji se odnosi na predstavnike LGBT subkulture. Skandalozan stav veleposlanikā sam po sebi nameće pitanje, koja je uloga tih ljudi u našoj zemlji? Jesu li u Poljskoj da...

Tužba udruge Dugine obitelji protiv udruge Vigilare

Tužba udruge Dugine obitelji protiv udruge Vigilare

Zagreb, 16.9.2020. Danas je održano prvo ročište u slučaju tužbe udruge Dugine obitelji protiv udruge Vigilare. Dugine obitelji tuži Vigilare na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije zbog navodne diskriminacije homoseksualnih osoba...

Parlamentarni izbori 2020.