Nakon prvog članka o Fatimskoj poruci i opomeni za svijet, donosimo i drugi dio.
„Zablude Rusije”
Komunizam, odnosno znanstveni socijalizam, kako ga njegovi pobornici vole zvati, nije se pojavio niotkud. Naime, naslijedio je utopijski socijalizam, koji je pak proizišao iz lijevog krila jakobinstva, tog otrovnog potomka prosvjetiteljstva, koje je plod humanizma. Drugim riječima, komunizam je samo jedna faza ili korak u višestoljetnom revolucionarnom procesu, koji autori nazivaju Revolucijom, s velikim „R”.[1] Još od pada srednjovjekovne kršćanske civilizacije, ova Revolucija, postupno napredujući, nastojala je uništiti kršćansku civilizaciju te konačno i samu Crkvu. Plinio Corrêa de Oliveira objasnio je njezin duh riječima: „Dva pojma zamišljena kao metafizičke vrijednosti dobro odražavaju duh Revolucije: apsolutna jednakost i potpuna sloboda, a u njihovu se ostvarenju služe dvjema strastima: ohološću i požuda.
Osim općenite važnosti, podjednake za sve ljude u bilo kojem povijesnom trenutku, obraćenje na koje naša Gospa Fatimska poziva čovječanstvo, ima i poseban značaj; radi se o obraćenju pojedinih duša kroz odbijanje revolucionarnog duha egalitarizma i liberalizma, kao i o obraćenju društva u cjelini kroz odbijanje sudjelovanja u revolucionarnom procesu te o prihvaćanju napretka čiji je cilj obnova kršćanske civilizacije.
Zbog manjka vremena, ne mogu se poslužiti navodima iz trećeg dijela Fatimske tajne. Dovoljno je reći da opisuje viđenje vrlo slično drugom dijelu, odnosno stanje grijeha, poziv na obraćenje s najavom neizbježne kazne te, konačno, obraćenje pojedinih duša i cijelog društva.
U pismu papi Ivanu Pavlu II., sestra Lucija rekla je sljedeće: „Treći dio tajne odnosi se na ove Gospine riječi:
Rusija će svoje zablude proširiti širom svijeta, pokrećući ratove i progoneći Crkvu. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo trpjeti te će razni narodi biti uništeni.
Treći dio tajne simbolično je otkrivenje u kojem je postavljen uvjet koji ovisi o tome hoćemo li prihvatiti ili odbiti ono što Gospa od nas traži, a odnosi se na sljedeći dio Fatimske tajne:
Udovolji li se mojim molbama, Rusija će se obratiti i zavladat će mir. U protivnom, Rusija će svoje zablude proširiti širom svijeta […]
Budući da nismo poslušali Gospin poziv, jasno je da se ostvarilo ono što je najavljeno, odnosno, Rusija je uistinu proširila svoje zablude širom svijeta. Iako još uvijek nismo vidjeli potpuno ispunjenje ovog proročanstva, koračamo u tom smjeru krupnim koracima. Moramo sići s puta grijeha, mržnje, osvete, nepravde, kršenja ljudskih prava, nemoralnosti i nasilja. Stoga, nemojmo zaključiti da nas Bog kažnjava, kad smo, baš naprotiv, mi ljudi ti koji sami sebi pripremamo kaznu. Bog nas, u svojoj dobroti, opominje te poziva na pravi put, poštujući slobodu koju nam je dao, stoga, odgovornost je isključivo naša.”[2]
Kulturni marksizam
Netko bi mogao napomenuti: „Komunizam je mrtav. Umro je s padom Sovjetskog Saveza i rušenjem Željezne zavjese te je, stoga, Fatima stvar prošlosti.”
Takav bi prigovor u potpunosti zanemario prirodu komunizma. Osim što je sovjetski komunizam imao prethodnike, proizveo je i nasljednike. Još u dvadesetim godinama 20. stoljeća, dalekovidni marksisti počeli su razmišljati o idućim koracima u revolucionarnom procesu te su osmislili „kulturni marksizam”, odnosno fazu revolucionarnog procesa u kojoj se trenutno nalazimo. Po tom pitanju, spomenuo bih dvije škole misli.
Jednu je osnovao Antonio Gramsci, suosnivač talijanske Komunističke partije. Došavši onkraj stare marksističke zamisli gospodarske hegemonije, iz koje proizlaze politička i društvena hegemonija, proučavao je puno dublji i podmukliji koncept kulturne hegemonije, koja obuhvaća i tako velike dijelove stvarnosti kao što je sama kultura.
„U ovom prepoznavanju cjelovitosti procesa, hegemonija nadilazi ideologiju” – govori britanski konzervativni intelektualac Raymond Williams – „Ono što je presudno nije samo uspostava svjesnog sustava ideja i vjerovanja, već i cjelovitog živućeg društvenog procesa u potpunosti ustrojenog u skladu s vrlo određenim prevladavajućim značenjima i vrijednostima. Dok ideologija obuhvaća relativno formalan i razrađen sustav značenja, vrijednosti i vjerovanja i to na način koji može biti uobličen u apstraktni pogled na svijet; hegemonija obuhvaća sve, do najbeznačajnijih pojedinosti.”[3]
U ovom smislu, oblik auta, arhitektonski stil, ženska moda ili popularna pjesma, mogu podrazumijevati i promicati određen sustav vrijednosti i određen duh vremena do te mjere da ih se može upotrebljavati kao ideološka oruđa, odnosno, kao sredstva kulturne revolucije.
Izvrčući lenjinističku ideju proleterske revolucije, koja sebi podvrgava kulturu služeći se represivnim aparatom, Gramsci predlaže podvrgavanje kulture iznutra, pogotovo kroz medije, umjetnost i obrazovanje, s ciljem korjenite izmjene mentaliteta ljudi.
Postoji i Franfurtska škola, što je sveobuhvatni naziv za članove Instituta za društvena istraživanja frankfurtskog Sveučilišta Johann Wolfgang Goethe. Oni su istraživali krajnje dosege revolucije, kao što su manipulacija jezika i stilova ukrašavanja u svrhu usađivanja revolucionarnog duha, a posebnu su pozornost posvetili proučavanju uloge obitelji u društvu.
Prema njima, „ugnjetavačke” ustanove koje su oduvijek mučile društvo potječu iz obitelji te je, stoga, provođenje političke i društvene revolucije nedovoljno. Odlučili su sasjeći stvar u korijenu, odnosno uništiti obitelj. U stvari, nastavili su zamisao Friedricha Engelsa, koji u Porijeklu obitelji, privatnog vlasništva i države govori da komunizam ne može biti u potpunosti ostvaren dok se ne zatre zastarjelo poimanje obitelji, zasnovano na krvnom srodstvu te je u tu svrhu promicao promiskuitetne odnose, među kojima i incest.
Franfurtska se škola često služila tumačenjem Freudovih teorija, dovedenih do krajnosti, kako bi proučavala načine „oslobođenja” ljudi od nametnutog „ugnjetavanja” obitelji, iz čega je proizašla struja poznata kao „Freudomarksisti”.
Njihovo glavno područje interesa bila je „seksualna revolucija”. Godine 1936. Wilhelm Reich objavio je svoje poznato djelo, Seksualnu revoluciju, u kojem predlaže oslobođenje seksualnih nagona kao način „socijalističkog preoblikovanja čovjeka.”
Prvu je seksualnu revoluciju proveo V. I. Lenjin. Godine 1918. ozakonio je razvod, 1920. pobačaj te 1922. eutanaziju. Također, ukinuo je zakone koji su regulirali spolne odnose, što je u stvarnosti značilo ozakonjenje homoseksualnosti te je deklarirane homoseksualce uključio u rad svoje vlade.
„Kulturna revolucija” – piše francuski marksistički intelektualac Pierre Fougeyrollas – „podrazumijeva revoluciju naših osjećaja, djelovanja i misli, budući da se radi o revoluciji našeg načina života, odnosno naše cijele civilizacije.”[4]
Ono s čim smo sada suočeni – feminizam, kontracepcija, pobačaj, homoseksualnost, rodna ideologija itd. – baština je kulturne revolucije te nasljeđe sovjetskog komunizma.
Sestra Lucija ovih je stvari bila u potpunosti svjesna. U pismu iz 1983. godine, naslovljenom kardinalu Carlu Caffarri, tadašnjem nadbiskupu Ferrare i predsjedniku Instituta Ivana Pavla II. za brak i obiteljske znanosti, fatimska je vidjelica napisala:
„Vaša Ekscelencijo, doći će vrijeme posljednje bitke između Gospodina i kraljevstva sotonskog koja će bitioko braka i obitelji te će oni koji rade na očuvanju svetosti braka i obitelji biti suočeni sa svim mogućim oblicima borbe i protivljenja. No, ne bojte se, naša je Gospa zmiji već zdrobila glavu.”[5]
Zaključak
Zaključio bih s riječima Plinia Corrêe de Oliveire:
„Dobro je da, osvrćući se na ova promišljanja, naš um stvara predodžbu konačnog smisla fatimske poruke. Osim tuge i kazni s kojima će se čovječanstvo, najvjerovatnije, morati suočiti, pred našim očima sviće, svetom svjetlošću obasjana, zora Marijine vladavine:
Na koncu, moje će Bezgrješno Srce pobijediti!
Kako li je divno nadati se tom privlačnom te, prije svega, veličanstvenom i uzbudljivom obećanju koje ispunjava spokojem, obećanju potpune pobjede kraljevskoga i majčinskog Srca Presvete Djevice.”
Neka dođe vladavina Marijina, koju su brojni svetci, od sv. Ljudevita Montfortskog do sv. Maximiliana Kolbea, predvidjeli. Ut adveniat Regnum Christi, adveniat Regnum Mariae! (Kako bi došlo Kraljevstvo Kristovo, neka dođe Kraljevstvo Marijino!)
[1] Cfr. Plinio Corrêa de Oliveira, Revolution and Counter-Revolution, 1959.
[2] Citirano u: Kongregacija za nauk vjere, Fatimska poruka, srpanj 2000.
[3] Kao što je navedeno u: C.B. Cox, Education. The Next Decade, London: Conservative Political Centre, 1981., 7-8.
[4] Pierre Fougeyrollas, Marx, Freud et la révolution totale, Pariz: Anthropos, 1972., 402.
[5] Intervju s Aleteiom, 22. svibnja 2017.
