Što je transseksualnost? Najjednostavniji odgovor glasi: to je subjektivan osjećaj neke osobe „da živi u pogrješnom tijelu“. Biologija je jasna: riječ je o biološki zdravim muškarcima i ženama koji subjektivno imaju stalan dojam da bi zapravo trebali pripadati onom drugom spolu. Sve do dana današnjega ništa ne ukazuje na to, da transseksualnost ima genetske, hormonalne ili druge organsko-biološki uvjetovane uzroke. Na važećim međunarodnim klasifikacijama (DSM-IV-TR i ICD-10) transseksualnost se smatra psihičkom bolešću. Može ju se naći u rubrici „Poremećaji spolnog identiteta“.
Izraz „transseksualan“ podrazumijeva da je osoba u procesu ili da je izvršila prijelaz s jednoga spola na drugi. No, nemoguće je prijeći s jednoga spola na drugi. Jedini mogući prijelaz za osobu koja za sebe misli da je „transseksualna“ je prijelaz s cjelovite osobe na osobu s osakaćenim tijelom.
Transseksualnost se prikazuje kao uvjerenje da je osoba rođena u pogrješnom tijelu: dok je tijelo jednoga, mozak je drugoga spola. Tu se „pogrješku“ može ispraviti uz pomoć kirurgije i hormona, tako da „transseksualna“ osoba može živjeti kao pripadnik željenoga spola, a ne onoga s kojim je bila rođena. Budući da nema znanstvenih dokaza koji potvrđuju da tijelo može biti jednoga spola a mozak drugoga, transseksualnost se može smatrati tlapnjom. Opći kriteriji za iluziju ili tlapnju su sljedeći:
· uvjerenje (nešto se smatra apsolutno sigurno takvim)
· nepopravljivost (ne može se promijeniti uvjerljivim protuargumentima niti dokazivanjem suprotnoga)
· nemogućnost ili lažnost sadržaja (uvjerenje je nevjerojatno, bizarno ili očevidno pogrešno).
Transseksualna tlapnja vodi do disforije spolnog identiteta – do dubokog nezadovoljstva biološkom stvarnošću. Transseksualci inzistiraju na tome da ne mogu promijeniti svoj mozak, pa im jedino preostaje kirurškim putem promijeniti tijelo da bi ublažili postojeću disforiju. Postaju opsjednuti idejom operativnog zahvata i spremni su na goleme žrtve da bi postigli to rješenje – uključujući udaljavanje od obitelji, gubitak karijere, značajne troškove i velike boli. Današnja saznanja iz neurologije kažu da je moguće intervenirati u mozgu da bi se ublažila disforija povezana s transseksualnom tlapnjom, no osobe koje doživljavaju transseksualnu tlapnju u pravilu odbijaju terapiju. Mogućnost kirurškog zahvata daje im uvjerenje da je njihova percepcija stvarnosti ispravna i da samo trebaju ustrajati. Postaju ekstremno tjeskobni kada se njihova želja za kirurškim zahvatom odgađa ili sprječava. Mogu postati ljutiti sve do narcisoidne srdžbe ako dožive suprotstavljanje svojoj iluziji, što ilustriraju podmukli napadi jednoga kirurškim zahvatom promijenjenoga muškarca protiv J. Michaela Baileya, autora knjige The Man Who Would Be Queen (Vidi: Alice Dreger (2008) „The controversy surrounding The Man Who Would be Queen: A case history of the politics of science, identity, and sex in the internet age“, Archives of Sexual Behavior, 37, pp. 366-421; Anne Lawrence, (2008) „Shame and Narcissistic rage in autogynephilic transsexualism“, Archives of Sexual Behavior, 37, pp. 457-461.)
Tlapnje ili iluzije često su prikrivene, pa zato utječu na samo jedan segment života. Ostatak života dotičnih ljudi i njihova sposobnost logičkog razmišljanja mogu ostati netaknuti, iako ih iluzija s vremenom može natjerati na goleme žrtve da bi ostali pri svom pogledu na stvarnost.
Je li vjerovanje da je netko rođen u pogrješnom tijelu neosnovano ili upadljivo pogrješno? Da.
1. Svaka ćelija tijela neke osobe koja tvrdi da je „transseksualna“ sadrži DNK koja je jasno obilježena kao ženska ili muška. DNK u mozgu je ista kao i u ostatku tijela. Transseksualna zajednica pokušala je svoju tvrdnju da su rođeni u pogrješnom tijelu povezati sa situacijom ljudi s genetskim poremećajima i poremećajima spolnoga razvoja, no oni koji tvrde da su transseksualni, genetski su i tjelesno uvijek zdravi i normalni muškarci i žene.
2. Ne postoje dokazi o genetskom uzroku transseksualnih želja. Poznati su slučajevi jednojajčanih blizanaca kod kojih je jedan bio transseksualan, a drugi ne. Hormoni koji potiču razvitak spolnih organa utječu i na mozak i stvaraju suptilne ali stvarne razlike među spolovima. Nema dokaza za teoriju da su „prije rođenja hormoni utjecali na mozak, a ne na ostatak tijela“.
3. Dok transseksualci inzistiraju na tome da imaju mozak željenoga spola, njihovo ponašanje uglavnom odgovara njihovom fizičkom spolu. Na primjer, model seksualnog ponašanja transseksualaca koji osjećaju privlačnost prema istome spolu slično je ponašanju drugih muškaraca koji osjećaju privlačnost prema istome spolu: želja mijenjati brojne partnere i spremnost na anonimne spolne odnose bez angažmana. Jedna druga vrsta transseksualnosti – autoginefilija (muškarac koji je zaljubljen u sliku o sebi kao ženi) kategorizirana je kao parafilija. Parafiličari su uglavnom muškarci. Osim toga, autoginefile predominantno privlače žene, a neki inzistiraju na tome da su lezbijke, dok je vjerojatnije objašnjenje to, da su oni muškarci koji su sačuvali sklonost prema ženama, iako su kirurškim putem bili promijenjeni tako da izgledaju kao žene.
4. Muški transseksualci imaju stereotipno i pogrešno shvaćanje o tome što znači biti žena.
5. Transseksualci koji osjećaju privlačnost prema istome spolu inzistiraju na tome, da su se uvijek osjećali kao onaj drugi spol. Ako je osjećaj otuđenosti od spola s kojim su rođeni počeo već u ranom djetinjstvu, to se može objasniti interakcijom između djeteta i članova obitelji. No, mali dječaci koje se smatra ženskastima ili feminiziranima zapravo uopće ne nalikuju djevojčicama njihove dobi. Na primjer, djevojčice imaju široke interese i sposobne su nositi kako haljine tako i traperice, mogu se igrati kako s lutkama tako i u sanduku s pijeskom, igrati se i u kući i izvan kuće. Nasuprot tome, ovi „ženskasti“ dječaci ne vole mušku odjeću, izbjegavaju grube i nasilne igre i uglavnom su ograničeni u svojoj lepezi aktivnosti. Osim toga, mnogi od tih dječaka imaju druge psihološke probleme.
6. Kirurškim zahvatom ne može se promijeniti ničiji spol. Kirurzi mogu oponašati izvanjski izgled spolnih organa drugoga spola, ali ne mogu postići da ti simulirani organi budu reproduktivno funkcionalni.
7. Kirurški zahvat uništava mogućnost kasnije plodnosti. Spremnost odreći se svoje potencijalne plodnosti kao da to nije ništa, ukazuje na snagu transseksualne tlapnje.
8. Transseksualna tlapnja znači poricanje jedinstva ljudske osobe.
9. Kirurško rješenje je možda u modi, kao što je u psihijatriji jedno vrijeme u modi bila frontalna lobotomija ili odgajanje genetskih dječaka s genitalnim deformacijama kao da su djevojčice. I ovo će s vremenom možda biti prepoznato kao neetično sakaćenje. U posljednjih deset godina već su se počele događati promjene u odnosu na „seksualne manjine“. Mnogi tinejdžeri koji su zbunjeni vlastitim spolnim identitetom i sklonostima hoće da ih se smatra „queer“. Odbijaju se identificirati s jednim ili drugim spolom, lutaju između spolova ili se predstavljaju kao nešto između. Teško je reći što će odabrati kada odrastu, ali je moguće da će kirurški zahvati postajati manje popularni u onoj mjeri u kojoj seksualni stereotipi postaju sve manje prošireni. Sve popularnija postaju djelomična rješenja (što znači žene koje odstrane grudi ili izvrše histerektomiju, ali ne žele lažni penis i testise, ili muškarci koji imaju umjetne grudi ali zadržavaju svoje genitalije).
Transseksualna tlapnja zapravo može biti „zarazna“
Osobe koje trpe od transseksualne tlapnje vrlo su nesretne ako se odgađa ili odbija kirurško rješenje. Mogu postati depresivne ili suicidalne ili stvar uzeti u svoje ruke, nabavljati hormone na crnom tržištu ili čak izvršiti samoosakaćenje. Zagovaratelji kirurškog rješenja tvrde da, budući da nema tretmana za taj poremećaj (možda zato što nitko ne traži tretman ili zato što osoba s transseksualnom tlapnjom odbija terapeutsku pomoć), kao jedino rješenje ostaje dopustiti kirurški zahvat.
Što se više govori o kirurškom rješenju, to više ljudi izjavljuje da su „transseksualni“ i traže kiruršku intervenciju, i to je jedan od problema. Transseksualna tlapnja zapravo može biti „zarazna“. Brojni transseksualci kažu da „nisu shvaćali da su zarobljeni u pogrješnom tijelu sve dok nisu na televiziji vidjeli pozitivan prikaz osobe koja tvrdi da je promijenila spol“.
Osobama s transseksualnom tlapnjom jako je stalo do toga da budu prepoznate kao pripadnici spola koji si žele – što znači varati ljude da bi ih prihvatili kao pripadnike drugoga spola. Oni inzistiraju na tome da i drugi sudjeluju u njihovoj iluziji. Duboko su uvrijeđeni kada netko odbija prihvatiti njihovu „promjenu“ i hoće da se donesu zakoni koji će ljude natjerati da ih prihvate kao pripadnike spola kojemu žele pripadati.
Važno je napomenuti da svi oni koji traže kiruršku intervenciju nisu nužno žrtve transseksualne iluzije. Svjetska udruga za transrodno zdravlje (The World Professional Association for Transgender Health) donijela je upute po kojima se „prave transseksualce“ može razlikovati od onih koji ne misle da su zarobljeni u krivom tijelu. Prema tim uputama, „pravi“ transseksualci imaju sljedeće karakteristike:
1. Identifikacija sa suprotnim spolom koja se stalno izražava u ponašanju u djetinjstvu, adolescenciji i zrelosti;
2. Minimalno ili nikakvo seksualno uzbuđenje pri oblačenju odjeće suprotnoga spola (cross-dressing);
3. Nisu zainteresirani za anatomske heteroseksualne spolne odnose (vidi: Harry Benjamin International Gender Dysphoria Association’s Standards Of Care For Gender Identity Disorders The, Sixth Version February, 2001);
Motivacije
Svjetska udruga za transrodno zdravlje promijenila je ovu zadnju karakteristiku iz sljedećih razloga:
· Vjerovanje u istinski transseksualan koncept za muškarce je nestalo kada se uvidjelo da se rijetko susreće takve pacijente i da su neki, koje se u početku držalo za prave transseksualce, falsificirali svoju povijest da bi je uskladili s onim najranijim teorijama o tom poremećaju.
· Budući da ne postoji biološki test za „transseksualnost“ i budući da se primanje u kirurški program temelji na onome što klijenti kažu terapeutima i kirurzima, klijenti – da bi bili primljeni u program – mogu govoriti ono što misle da terapeut hoće čuti.
· Ako neki muškarci, koji traže kiruršku intervenciju da bi izgledali kao žene, u svojoj najdubljoj dubini ne vjeruju da su žene zarobljene u muškom tijelu, nego samo tako kažu zato što su uvjereni da voditelji programa to žele čuti, zašto onda uopće traže kirurški zahvat?
Njihovi se razlozi razlikuju ovisno o kategoriji seksualne disforije. Anne Lawrence, operirani autoginefil, opisuje autoginefile kao „muškarce zarobljene u muškom tijelu“. (Vidi: Anne Lawrence (2008) “Men trapped in men’s bodies”: An introduction to the concept of autogynephilia,” http://home.swipnet.se/). Lawrence priznaje da neki autoginefili „znaju da smo anatomski muškarci koji nisu izvanjski feminizirani i koji se katkada moraju jako truditi da bi izgledali kao ženske, pa ipak intenzivno žele biti žene“. Lawrence vjeruje da želja za kirurškim zahvatom koju gaje autoginefili proizlazi iz „romantične“ želje da postanu ono što vole. Oni vole žene i zato hoće postati žene (vidi: Anne Lawrence, (2007) “Becoming what we love: Autogynephilic transsexualism conceptualized as an expression of romantic love,’ Perspective in Biology and Medicine, 50 (4): pp 506-520), ali se boje da terapeuti i kirurzi ne će odobriti kirurški zahvat ako misle da time pomažu muškarcu da izrazi svoj „parafiličan seksualni scenarij“ (isto).
Dr. Paul McHugh, glavni psihijatar u bolnici Johns Hopkins, opisao je muškarce koji osjećaju privlačnost prema istom spolu i koji traže operativni zahvat. To su homoseksualci u unutarnjem sukobu koje progoni osjećaj krivnje, za koje je promjena spola način rješavanja njihovog sukoba oko homoseksualnosti: na taj će se način seksualno moći ponašati kao žene s muškarcima. (Vidi: Paul McHugh (2004) “Surgical Sex,” First Things, Nov. pp. 34-38.)
Inzistiranje na tome da je netko transseksualan može imati dvije motivacije. Muškarac koji želi kirurški zahvat može osjećati odbojnost prema muškoj identifikaciji jer je kao dječak bio odbačen zato što se bojao grubih i nasilnih igara, i osjeća privlačnost prema ženskoj identifikaciji zato što želi lijepu odjeću za koju misli da je dostupna samo ženama.
Žena koja želi kirurški zahvat može osjećati odbojnost prema muškarcima zbog straha od muškoga nasilja ili zlostavljanja. Može vjerovati da biti žena znači biti ranjiva. Istovremeno ju možda privlači snaga i povlastice koje se u našoj kulturi povezuju s muškarcima. Iako su ti osjećaju vrlo stvarni, rješenje nije u tome da se kirurškim putem „promijeni“ spol.
Prije kirurškog zahvata dolazi uzimanje hormona. Hormoni utječu na osobnost. Žene koje uzimaju muške hormone mogu doživjeti povišenu razinu testosterona. Muškarci koji uzimaju ženske hormone mogu doživjeti smanjenje kompulzivne seksualne želje. Oni koji traže kirurški zahvat nadaju se da će operacija povećati ono što smatraju pozitivnim promjenama koje dobivaju kroz hormonski tretman.
Želja pripadati onom drugom spolu je simptom jednog ili više mentalnih poremećaja i tako ju treba i tretirati
Želja pripadati onom drugom spolu je simptom jednog ili više mentalnih poremećaja i tako ju treba i tretirati, kaže Dr. Paul McHugh koji je nadgledao transseksualni kirurški program u svojoj bolnici. On tvrdi da takve operacije znače „surađivati s ludilom umjesto pokušati ga proučiti, izliječiti i u konačnici spriječiti“.
Dale O’Leary, siječanj 2011.
Lidija Paris