Čak ni spoznaja da u svakim pokretima postoje radikalne struje, ne umanjuje nedavno priznanje lezbijske novinarke Mashe Gessen. Ona je, zapravo, na radijskoj emisiji priznala da homoseksualni aktivisti o svojim radikalnim političkim programima – lažu. Kazala je da se oni ne žele izboriti za mogućnost sklapanja institucije braka, već ga radikalno redefinirati i naposljetku eliminirati.

Evo što je poručila u nedavnom radijskom intervjuu:

„Jasno je da bi (homoseksualni aktivisti) trebali imati pravo na brak, ali također mislim da je besmisleno da institucija braka postoji. Borba za homoseksualni brak načelno podrazumijeva i laganje o tome što ćemo raditi s brakom kada u nj uđemo – jer, mi lažemo o tome da se institucija braka ne će promijeniti, i to je samo po sebi laž.

Institucija braka će se promijeniti i trebala bi se promijeniti. I ponovit ću: ne mislim da bi trebala postojati. Ne volim sudjelovati u stvaranju fikcije o mojem životu. To je nešto što nisam imala na umu kada sam došla na svijet prije 30 godina.

Imam troje djece koja imaju pet roditelja, više ili manje. I ne vidim zašto oni ne bi imali pet roditelja na legalan način… Upoznala sam svoju novu partnericu i ona je baš tada imala dijete, a biološki djetetov otac bio je moj brat. Biološki otac moje kćeri čovjek je koji živi u Rusiji, a moj posvojeni sin, također, ga smatra svojim ocem. Dakle, petero roditelja podijelilo se u dvije skupine po tri. I zaista…  Željela bih živjeti u legalnom sustavu koji je sposoban odražavati takvu stvarnost te ne mislim da je to spojivo s institucijom braka.“

(izvor: http://www.abc.net.au/radionational/programs/lifematters/why-get-married/4058506)

Kroz određeno vrijeme, branitelji prirodnoga braka pokušali su ukazati na to da prava namjera koja se nalazi iza homoseksualnih zahtjeva nije jednakost u pravu na brak, već potpuno  zamrsivanje braka i kidanje tradicionalnih vrijednosti društva (to će naposljetku uključivati snage za smirivanje i kažnjavanje nekih Crkava koje se čvrsto drže svojih vjerskih učenja o braku i seksualnoga morala).

I dok neki to potvrđuju javno, kao ova lezbijska aktivistica u ovom intervjuu, postoje i primjeri u brojevima koji dokazuju njezine tvrdnje. Kada se ukaže prigoda za ženidbu, kada to zakoni dopuste, u usporedbi s njihovim heteroseksualnim kolegama, relativno se malen postotak homoseksualaca želi oženiti. Ovim se postavlja pitanje o istinskoj potrebi za zamrsivanjem braka radi ”poštenoga“ širenja njegove koristi. Samo 12% homosekusalaca u Nizozemskoj oženilo se, za razliku od 86% njihovih heteroseksualnih vršnjaka. Manje od 20% istospolnih parova koji su već živjeli zajedno, u Kaliforniji se oženilo kada su za to dobili prigodu – 2008. godine. Kao suprotnost, 91% heteroseksualnih parova u Kaliforniji koji žive zajedno, oženjeno je.

Ovdje se vrlo jasno radi o kulturnoj promjeni i rušenju tradicionalne obiteljske etike, jer, čini se da većina homoseksualaca koja živi zajedno nema potrebu ni želju oženiti se, iako imaju potrebu radikalno mijenjati brak.

Homoseksualci i lezbijke slobodni su živjeti prema svojem odabiru. Živimo u društvu koje im radi toga otvoreno plješće kao nikada do sada u povijesti, ali oni nemaju pravo nanovo definirati brak za sve članove društva.

 

Izvor:

http://illinoisfamily.org