fiksni: +385 1 6446 420, faks. +385 1 6446 421, mob: +385 99 7780 969 info@vigilare.org

O autoru 4. modula Zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj

Aleksandar Sasha Štulhofer

 

„Nakon srednje škole imao sam veliki otpor prema građanskom, intelektualnom društvu. Taj bunt bio je povezan s velikim simpatijama za hipi pokret, kulturnu revoluciju i ljevičarstvo. Smatrao sam da moj izbor zanimanja mora biti odraz tog bunta…  Sa svojih 17 godina smatrao sam da se revolucija u društvu može pokrenuti jedino ako promijenimo klince već u vrtiću… To je bio veliki plan.“ („Aleksandar Štulhofer: Znam sve o seksu, a ipak još nemam djevojku“, Jutarnji list, 22. 2. 2011.)

O glavnom autoru 4. modula Zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj, donosimo samo činjenice koje govore same za sebe:

Nakon skandala iz 2013. kada je u Zagrebu na Queer festivalu gostovao nizozemski promicatelj pedofilije, Gert Hekma, podnesene su prijave DORH-u te je pokrenuta policijska istraga protiv:

1. onih fizičkih i pravnih osoba (Aleksandar Štulhofer, udruga Queer…) koji su pozvali i omogućili dovođenje na tlo Hrvatske deklariranim pedofilima i zagovarateljima pedofilije (konferencija 2001. u Dubrovniku, Queer festival u Zagrebu 2013.);

2. o kretanju, boravku i aktivnostima pedofila i zagovaratelja pedofilije poput T. Sandforta, V. Bullougha, E. Haberlea i G. Hekme.

Policiji je za te slučajeve predan sav raspoloživi dokazni materijal.

(nakon velike prosvjedne akcije udruge Vigilare prema, između ostalog, Francuskom veleposlanstvu pod čijom je upravom Medijateka Francuskog instituta gdje je Gert Hekma imao nastup, sve su daljnje aktivnosti udruge Queer Zagreb na Queer festivalu 2013. zabranjene).

 

  • Međunarodni skup „Seksualnost u tranziciji”, Dubrovnik 2001.

Aleksandar Štulhofer bio je domaćin kongresa u lipnju 2001. na Međunarodnoj konferenciji društvenih znanosti: „Seksualnost u tranziciji”. Među šezdesetak osoba iz šesnaest zemalja bili su i Theo Sandfort, John Bancroft, Vern Bullough i Erwin Haeberle.

Čitav kongres organizacijski je podupirao NISSO (Nizozemski institut za društvena i seksualna istraživanja) kojeg je predstavljao T. Sandfort, zatim Kinseyjev institut, kojeg je predstavljao njegov tadašnji ravnatelj John Bancroft te Seksološki arhiv Robert Koch Instituta, kojeg je predstavljao njegov osnivač i ravnatelj, E. Haeberle. Svi su oni zajedno sačinjavali organizacijski odbor skupa u Dubrovniku, a zajedno s njima u odboru su još bili i Vern Bullough kao profesor emeritus, James Elias i V. Diehl Elias (oboje s Kalifornijskog državnog sveučilišta CSUN (taj je fakultet imao problema upravo zbog navedenog Jamesa Eliasa kada je 1999. senator Ray Haynes zatražio da se provede revizija o Centru za seksološka istraživanja Jamesa Eliasa i njihovu Svjetskom kongresu pornografije (1998.), i to zbog promicanja pedofilije!).

Samo tri godine poslije prve dubrovačke konferencije, 2004., Štulhofer je u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku na međunarodnoj razini organizirao „Temeljni tečaj seksualne terapije“ („Basic course in sexual therapy”, International workshop in Sexual Therapy). Organizatori i predavači su, pored Štulhofera, bili i Jacques van Lankveld, predsjednik Međunarodne akademije za istraživanje spolnosti (International Academy of Sex Research), spomenuti John Bancroft (bivši ravnatelj Kinseyjeva instituta i branitelj Kinseyjeve ‘znanstvene’ etike), Marty Klein (za čiju je knjigu Štulhofer napisao predgovor) i Gunther Schmidt (deklarirani zagovaratelj pedofilije i borac za njezinu legalizaciju). Cilj dvanaestodnevnog tečaja bila je izobrazba prvog naraštaja seks-terapeuta i odgojitelja.

 

  • Slučaj STUBIČKE TOPLICE 2001.

Na Štulhoferovu riječ, koji je ondje sudjelovao u ulozi sudskog vještaka (iako to nije bio), oslobođen je njemački pedofil Dieter Paulus (65) iz Frankfurta na Majni koji je 23. kolovoza 2001. primijećen na vanjskim bazenima hotela Matija Gubec u Stubičkim Toplicama kako video-kamerom snima golu djecu koja se kupaju u dječjem bazenu. Po dolasku policije Dieter Paulus je pokušao pobjeći i pri tom izvadio snimljenu kazetu iz kamere te je sakrio u kupaće gaće. Kad su policajci zatražili da preda kazetu, on ju je pokušao uništiti, ali ga je u tome policija spriječila. U ovom su predmetu održana tri ročišta zatvorena za javnost, pri čemu je uz ostali dokazni postupak provedeno vještačenje koje je, kao pročelnik Odsjeka za sociologiju FFZG-a, izvršio A. Štulhofer. Na njegovo se svjedočenje i nalaz Općinsko državno odvjetništvo za mladež žalilo sudu i pisanim putem jer A. Štulhofer nije upisan u popis stalnih sudskih vještaka, nikada nije bio vještak niti je ikada vještačio takvu problematiku, a i sam je pred sudom potvrdio da se nalazi prvi put u ulozi vještaka. Koja je šteta time nanesena govori i to da, osim što mu se treba vratiti jamčevina, Paulusu je otvorena mogućnost da nakon završenog procesa u svoju korist tuži državu tražeći naknadu štete zbog vremena provedenoga u pritvoru.

 

  • Istraživačka stipendija, Indiana University (Kinsey Institute for Research in Sex, Gender, and Reproduction)

U proljeće 2012. Štulhofer je na Kinseyjevu institutu radio na dva projekta: jedan od njih bio je istraživanje o „Pitanju boli kod heteroseksualnih analnih odnosa“!

sasha

 

  • Prešućivanje činjenica u Kurikulu o HIV/AIDS uzročnicima

Četvrti modul Zdravstvenoga odgoja, prešućuje podatke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o instituciji koja je najrelevantnija za praćenje infekcije HIV-om/AIDS-om. Od kuda očita diskrepancija između službenih podataka HZJZ-a i podataka koji se nalaze u školskim udžbenicima?

HZJZ tvrdi da su najveća skupina povećanog rizika za prijenos HIV-a homoseksualne osobe (56,1%) te da se zadnjih godina „među zaraženima bilježi se sve veći udio muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima“.

Služba za epidemiologiju HZJZ-a podsjeća da se „epidemiološka situacija u vezi s HIV/AIDS-om može značajno pogoršati ako se ne bi provodile sve mjere Nacionalnog programa suzbijanja i sprečavanja HIV/AIDS-a“ za čije je provođenje odgovorna čitava zajednica, a ne samo stručnjaci unutar zdravstva.

HZJZ posebice u tu svrhu imenuju nevladine udruge koje primaju značajna proračunska sredstva u svrhu borbe protiv AIDS-a. Iste nevladine udruge sudjeluju u stvaranju i provođenju Zdravstvenog odgoja u školama, međutim njihova nastojanja i ciljevi bitno se razlikuju od mjera koje na svojim stranicama promiče HZJZ. Mjere HZJZ-a obuhvaćaju edukaciju i rad s osobama rizičnoga ponašanja, kao i edukaciju čitave populacije.

U priručnicima za provođenje Zdravstvenog odgoja za hrvatske osnovne i srednje škole jedine rizične skupine koje se spominju su intravenski ovisnici (prema podacima HZJZ-a ovim putem prijenosa inficira se 6,4% zaraženih) i zaraza s majke na dijete tijekom trudnoće i poroda (svega 1,2% prema podatcima HZJZ-a). Spolni put prijenosa se istina navodi, ali autori priručnika ovu infekciju opisuju na isti način kao da se radi o prijenosu HPV-a ili klamidije i drugih spolnih bolesti. Isto je i s udžbenicima biologije iz kojih su na inzistiranje feminističke udruge CESI izbačene rečenice koje povezuju HIV s homoseksualnim odnosom i pod rizičnim skupinama se navode osobe koje često mijenjaju partnere i ne koriste kondom pri spolnom odnosu. HZJZ tvrdi da su najveća skupina povećanog rizika za prijenos HIV-a upravo homoseksualci (56,1%) te da se zadnjih godina „među zaraženima bilježi se sve veći udio muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima (2008: 46%; 2009: 48%; 2010: 51%; 2011: 52%; 2012: 54.8%; 2013: 56.1%).“

Radi se o obmanjivanju učenika od strane Povjerenstva za izradu Kurikula ZO-a i udruga koje vrše pritisak na MZOS. Tim se krše prava djece zajamčena Konvencijom o pravima djeteta, s obzirom na to da se djeci uskraćuju informacije relevantne za njihovu zdravstvenu zaštitu i to u sklopu programa koji se naziva Zdravstvenim odgojem.

Navedena konvencija ponosno je izvješena na službenim stranicama Pravobraniteljice za djecu koja se pravi(la) nezainteresirana u vezi svih nepravilnosti i skandala koji su se dogodili u vezi sa ZO-om.

 

  • Emisija „Ljubav ne boli” (HTV, 2013.)

A. Štulhofer doslovno kaže:„….. Pornografija je vrlo često za neke ljude moralno neprihvatljiva. Neki smatraju da je pornografija opasna, može imat niz problema… Konačni odgovor ne znamo. Ono što znamo je da, ovaj, mnogi ljudi imaju kontakt s pornografijom, osobito danas jer je pornografija gotovo svugdje prisutna, osobito na internetu. I ono što znamo je da ono što može škoditi je kad misliš da ono što pornografija pokazuje je stvaran život, a ona je zapravo fantazija kao u svakom drugom filmu.“ (11. 3. 2013., 29.-44. min)

Posljednja rečenica emisije: „UŽIVAJTE I PAZITE SE!“, najbolje pokazuje narav koncepta liberalnih spolnih odgoja.

Pitanje je sljedeće: ili A. Štulhofer namjerno laže i ne nalazi za shodno u emisiji za djecu jasno istaknuti štetnosti pornografije!? Njegova je kvalifikacija za bilo kakav rad s djecom potpuno neprimjerena.

 

  • Projekt osnivanja centara za reproduktivno i seksualno ‘zdravlje’ mladih

A. Štulhofer najavio je na tribini „Rod, spol i seksualnost“ u organizaciji Savjetovališta Luka Ritz u veljači 2014., provođenje projekta osnivanja centara za mlade u kojima bi se vodila briga o reproduktivnom i seksualnom zdravlju mladih i pružala psihosocijalna pomoć. Svoj novi projekt predstavio riječima: „Ideja je da se svi važni zdravstveni i psihosocijalni servisi – u ovom kontekstu se primarno misli na servise vezano uz reproduktivno i seksualno zdravlje mladih – objedine u jednoj kući, u jednoj instituciji koja je zapravo dio zdravstvenog sustava ali je izvan ovih klasičnih institucija kao što su bolnice, klinike i slično, i koja je zapravo posvećena mladima na taj način da sve što je potrebno od informacija, do pregleda, testiranja, kontracepcije…“ bude na jednom mjestu.

Pregledi, kontracepcija, testiranja na spolno prenosive bolesti i trudnoću, danas-sutra možda i abortusi, sve na jednom mjestu? Podsjeća na klinike „Planiranog roditeljstva“ u SAD-u i diljem svijeta, koje mladima sve ove usluge pružaju na jednom mjestu!

 

Štulhoferovi suradnici

  • Amir Hodžić

Također se obrazovao na Kinsey institutu, autor „Sustavni spolni odgoj u hrvatskim školama: Preporuke i prijedlog za pilot program spolnog odgoja“ u izdanju Centra za edukaciju i savjetovanje žena (CESI), Zagreb, 2003. Mecena ovog važnog dokumenta, po kome je kasnije napravljen Kurikul 4. modula spolnog odgoja, bio je i Otvoreno društvo Georga Sorosa koji su bili financijski pokrovitelji i dubrovačkog kongresa 2001. godine.

 

  • Theodor Sandford

T. Sandford je, zajedno s A. Štulhoferom, autor zbornika radova „Seksualnost i rod u postkomunističkoj istočnoj Europi i Rusiji“ (2005.) s dubrovačke konferencije održane 2001. godine. Sandfort je bio član uredničkog vijeća Paidike, nizozemskog pedofilskog časopisa koji je otvoreno promicao pedofiliju (1987. – 1995.). U predgovoru prvoga izdanja stoji: „Nužna je naša samosvijest o tome da smo pedofili. Pod pedofilijom podrazumijevamo pristanak na međunaraštajni seksualni odnos“ (Statement of Purpose, Vol 1, 1987.). Dalje se navodi da se nad njima – pedofilima – provodi politička opresija, tj. krše se njihova ljudska prava, da će se zalagati za legalizaciju pedofilije i ukidanje donje dobne granice, te ukidanje “statuory rape” zakonske formulacije po kojem je svaki spolni odnos s djetetom automatski silovanje.

Paidika_Statement_of_Purpose_OCR

Druge dokaze da je Sandfort pedofil ne treba tražiti – on se sam tako deklarirao još prije više od dvadesetpet godina.

Časopis je u formi u kojoj se mogao pretraživati, uklonjen s interneta na zahtjev nositelja
autorskih prava. Časopis sadrži slike gole djece, iskustva pedofila, rezultate istraživanja – među inim i Sandfortove – koja uglavnom dokazuju kako je seks s odraslima dobar za dječake i da dječaci zapravo to vole.

T. Sandfort pojavljuje se sa svojim tekstovima u pet brojeva. Jedan od tekstova koje je objavio se zove „Iskustvo”. Za treći broj Paidike napisao je: „Konstruktivna pitanja u vezi pedofilije” (1988.)[1]

Za osmi broj članak pod naslovom: „Svijet je pun odraslih, i zato mi je uvijek drago kad vidim malu curicu” (1992.).[2]

Rad „Seksualna iskustva djece” objavio je u dva dijela, u Paidici iz 1993. i 1994.[3] To je njegovo istraživanje koje je proveo u suradnji s „National pedophile workshopom”, a radi se o istraživanju očito rađenom da bi se dokazalo da dječaci u seksu s odraslima uživaju i da ga treba legalizirati.

Autor je ‘znanstvenih’ radova:

  • Sandfort, T. (1983). „Pedofilska prijateljstva u Nizozemskoj: alternativni životni stil za djecu?“ Alternative Lifestyles 5(3), pp. 164-183.
  • Sandfort, Theo  „Seks u pedofilskim vezama: znanstveno istraživanje na nereprezentativnoj grupi dječaka”, Journal of Sex Research20, No.2, pp. 123-142 May, 1984.: “Seksualni dodiri nisu imali negativnog utjecaja na opće stanje dječaka, niti su dječaci te kontakte doživljavali kao zloupotrebu autoriteta od strane odraslih.”

Njegova studija iz 1984. “otkrila” je na uzorku dječaka u pedofilskim vezama, da su se oni osjećali ugodno u tim vezama i da nije bilo prisile. U tom istraživanju intervjuirao je 25 dječaka od 10 do 16 godina koji su bili u odnosu sa starijim muškarcima. Intervjui su obavljeni u stanovima tih starijih ljubavnika. Sandfort je zaključio da su dječaci pozitivno gledali na te veze. Studiju su svi ozbiljni znanstvenici na polju seksologije, uključujući Masters i Johnson, odbacili jer je rađena na nereprezentativnom  uzorku, što je čini znanstveno irelevantnom.

U drugom poglavlju te knjige Sandfort kaže: „Priče dječaka pokazuju da je stvarnost složenija od raširenih stereotipa o ‘zlostavljanju djece’. Izgleda da su dječaci sami često preuzeli inicijativu u smjeru ostvarenja veze”.

Već u uvodu Sandfort piše: „Tih godina čak je i incest zadobio pozornost koja nije bila posve kritička: 1969. časopis nacionalne homofilne organizacije COC1 objavio je članak pod naslovom „Zašto ne biste otišli u krevet sa svojim sinom?”(Andriesse 1969). S te strane, osamdesete su posve različite. Danas ljudima prvo pada incest na pamet kad razmišljaju o seksu između djece i odraslih – i to samo njegovi negativni aspekti, jer mediji to samo tako prikazuju: za njih je incest uvijek jednak zlostavljanju. Što više horor priča “žrtava” to bolje, čini se. Dječja pornografija, incest, seksualno zlostavljanje, silovanje kćerke – to su postale ključne medijske poštapalice”.

Primijetite da je riječ “žrtve” u navodnicima: u njegovu radu djeca se nikad ne spominju kao žrtve, ni pedofili kao zlostavljači, Sandfort uvijek pažljivo bira riječi da pedofiliju prikaže u što prihvatljivijem svjetlu. On sam se uvijek prozirno ograđuje time što je on samo „istraživač”, no pristranost je više nego očita, kao i stvarni motivi njegova fokusa na “dječju seksualnost”.  Također, u njegovim knjigama je stalno prisutna snažna i jasno izražena empatija za pedofile i njihova “prava”, dok s druge strane ne pokazuje nikakve sućuti ni empatije spram dječaka: njih promatra kao kukce pod staklom kojima pedofili pružaju užitak.

U posljednjem, trećem poglavlju, uz uopćene tlapnje da je pad utjecaja Crkve i druge sociološke promjene dovelo do novog pogleda na seksualnost, uz tvrdnju da je broj presuda za seks s maloljetnicima pao od 10,7 na 100 000 stanovnika u 1950-ima na 0,5 u 1980-ima, i da nizozemske vlasti ionako zapravo toleriraju pedofiliju, Sandfort otvoreno kaže da na temelju njegova “istraživanja”, tj sudjelovanja u prikrivanju zločina, treba izmijeniti zastarjele zakone koji se vuku još iz 1881. i ne poštuju „pravo djece na seksualno samoodređenje” te ukinuti posve dobnu granicu za dobrovoljni seks.

  • Dječaci o svojim odnosima s odraslima: studija o seksualno izraženim prijateljstvima“ (Elmhurst, New York: Global Academic Publishers, 1987) – o 25 dječaka u dobi od 10 do 16 godina u pederastičnim seksualnim vezama s odraslim muškarcima. Dječaci su dobili dozvolu za sudjelovanje u istraživanju od njihovih odraslih seksualnih partnera, a čak sedmorica dječaka imalo je ‘blagoslov’ roditelja za vezu sa starijim muškarcima. Roditelje ostalih 18 dječaka Sandfort se nije sjetio obavijestiti da njihova djeca pružaju usluge analnog i oralnog seksa znatno starijim muškarcima.[4] Knjiga također sadrži citate intervjuiranih dječaka.
  • „Veze muškaraca i dječaka: različiti koncepti za različitost fenomena; Uvod u mušku međunaraštajnu intimnost“, Journal of Homosexuality Volume 20, 1/2, 1990
  • Kao preporučenu literaturu Sandfortove članke i knjige preporučuje NAMBLA (North American Man/Boy Love Association koja se zalaže za seks s dječacima i ukidanje dobne granice)[5]:
  • Seksualni aspekti pedofilske veze: iskustva dvadesetpetorice dječaka” (1981). Amsterdam: Pan/Spartacus, 1982.: Detaljna prezentacija, objašnjenje i diskusija o podatcima iz studije o 25 trenutne dobrovoljne dugoročne veze između muškaraca i dječaka. Preporučuje da buduća seksualna legislatura uzme u obzir pravo mladih na seksualno samoodređenje.

Članci:

  • Bos HM, Picavet C, Sandfort TG, „Etnicitet, rodna socijalizacija i dječji stavovi prema homoseksualcima i lezbijkama”
  • Bos H, Sandfort TG, „Dječji identitet roda u lezbijskim i heteroseksualnim obiteljima s dva roditelja”
  • Bos HM, Gartrell NK, van Balen F, Peyser H, Sandfort, „Djeca u planiranim lezbijskim obiteljima: kulturalna usporedba između SAD-a i Nizozemske”
  • Friedrich, W.N., Sandfort, Th.G.M., Oostveen, J., Cohen Keftenis, P.T.: „Kulturne razlike u seksualnom ponašanju: nizozemska i američka djeca između 2 i 6 godina.“ Journal of Psychology and Human Sexuality,12:117-128, 2000.
  • Sandfort, T. (1983). „Pedofilska prijateljstva u Nizozemskoj: alternativni životni stil za djecu?” Alternative Lifestyles 5(3), pp. 164-183.

Sandfort je objavio dvije knjige s osuđenim pedofilom, nizozemskim pravnikom i političarom Edward Brongersmom: „Muška međunaraštajna intimnost” i „Dječaci u odnosima s muškarcima: analiza seksualno izraženog prijateljstva.”[6]

Citat iz „Muška međugeneracijska intimnost“:

„Teško je predvidjeti kakva je budućnost veza muškaraca i dječaka, dječje seksualnosti, i položaj djece u društvu. Hoće li pedofilija postati životni stil, baziran na dizajniranoj seksualnoj orjentaciji? Hoće li društvo ljudima dozvoliti da usvoje takav stil života, ili će se na njih i dalje gledati samo kao na zlostavljače djece? Mora li seksualni odnos između odraslih i djece biti uvijek percipiran kao zlostavljanje, ili će znanstvenici i javnost konačno shvatiti da postoje razni oblici intimnoga druženja između odraslih i djece i da moramo raditi razliku između dobrovoljnoga odnosa i prisilnoga? Hoće li djeca dobiti više prostora za izgradnju vlastite seksualnosti, bez ograničenja koja im nameću roditelji, stručnjaci, crkva, i pedofili?“

A. Štulhofer je kroz čitavu raspravu o uvođenju spolnog odgoja u Hrvatskoj branio upravo nizozemski model tzv. sveobuhvatnoga seksualnog obrazovanja kao najučinkovitijega modela u pogledu maloljetničkih trudnoća.

 

Zaključak:

T. Sandfort bio je urednik otvorenog pedofilskog časopisa čiji su se autori sami javno deklarirali kao pedofili. Redovito je tamo objavljivao članke i svoja iskustva.

Napisao je nekoliko knjiga o „međunaraštajnoj ljubavi muškaraca” i „seksualnim iskustvima dječaka”  te dječjoj seksualnosti u kojima je otvoreno zagovarao pedofiliju.

Bio je istaknuti član pokreta za legalizaciju pedofilije 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća.

Vršio je istraživanja za koja u znanstvenim krugovima postoje sumnje da su frizirana kako bi se legalizirala pedofilija.

Čitavog se života kretao gotovo isključivo u krugovima pedofila, osuđeni pedofili su mu često bili suradnici i koautori. Gotovo sav njegov “znanstveni rad” je fokusiran na pedofiliju i njezino promicanje kao poželjne i korisne za dječake.

Ako odbacimo moral u ime “znanosti”, onda su i Mengeleova istraživanja ozbiljni znanstveni radovi.

Nakon svega ovog, javno dostupnog materijala, marni istraživač A. Štulhofer o ovom svojem vrlo bliskom suradniku, kadar je izjaviti da ništa od ovoga nije znao!

 

  • John Bancroft

J. Bancroft je nekadašnji ravnatelj Kinseyjeva instituta (1994.-2005.) i otvoreni zagovaratelj ukidanja dobne granice za seksualne odnose s djecom. Poznat po izjavi da Kinsey nije učinio nikakvo zlo, ništa „kriminalno“ niti „prijevarno“. Kazao je i da bi prijavljivanje policiji zlostavljača djece koji je Kinseyju dostavljao svoje podatke bilo „protivno cijeloj etičkoj bazi ovoga projekta.“[7]

U svojoj knjizi „Alfred Kinsey’s Work 50 Years Later“ Banckroft smatra da krivnja nije na onima koji žele imati ili imaju spolne odnose s djecom, već na obitelji, okolini, socijalnoj službi, javnosti, pa i čak na policiji, što na to reagiraju negativno… Za Bancrofta, dakle, promijeniti se mora javnost, a ne pedofili. Javnost bi trebala prihvatiti pedofile kao normalne ljude i pedofiliju kao normalnu pojavu.

Citat iz časopisa Female volume: „Složio bih se s Kinseyem da u mnogim slučajevima djetetu veću psihološku štetu može nanijeti reakcija obitelji, socijalne službe i policije – nego sama seksualna epizoda i njezine zakonske posljedice. Zato je važno imati na umu potencijalnu štetu koju nanose oni koji reagiraju na takve epizode. Velika je razlika između epizoda koje uključuju relativno nepoznate ljude od onih koje uključuju bliže članove obitelji, napose roditelje.“ (str.121).

b

Slika: „Incestuozni odnos između male djece i odraslih može… se pokazati kao zadovoljavajuće iskustvo koje osobu upotpunjuje.“ (Citat iz knjige Waldren Pomeroya, suradnika Alfreda Kinseya i prvog dekana Instituta za napredna istraživanja o ljudskoj seksualnosti (Institute for Advanced Study of Human Sexuality) u San Franciscu. Polaznici koji steknu diplome na ovom institutu postaju stručnjaci za spolni odgoj i podučavaju djecu u SAD-u.)

 

  • Vern Bullough

Vern Bullough, napisao je predgovor knjizi T. Sandforta i A. Štulhofera „Seksualnost i rod u postkomunističkoj Istočnoj Europi i Rusiji“. A. Štulhofer 1999. godine intervjuirao ga je za Globus.

V. Bullough bio je član uredničkog vijeća Paidike.

Bullough je citiran u biltenu NAMBLA-e (North American Man/Boy Love Association).
Bullough je napisao predgovor za knjigu nizozemskog deklariranog pedofila Edwarda Brongersmae Loving Boys (Volume 1): A Multidisciplinary Study of Sexual Relations Between Adult and Minor Males (Global Academic Publishers, 1986), u kojoj kaže: „(Pedofilija) je tema koja je prečesto bila ignorirana u potpunosti ili tema koja je izazivala histerične izjave.“

Autor redovito je pisao za www.ipce.info, stranicu Međunarodne pedofilske i dječje emancipacije (International Pedophile and Child Emancipation) koja otvoreno promiče pedofiliju: „Ipce je mjesto za osobe zainteresirane za akademsku raspravu o razumijevanju i emancipaciji međusobnih odnosa između djece ili adolescenata i odraslih. U tom kontekstu te su veze promatrane s objektivne neosuđujuće perspektive, imajući u vidu ljudska prava i mladih i odraslih partnera. IPCE se svake ili svake druge godine sastaje na zajedničkom skupu, izdaje bilten i internetsku stranicu, koordinira (elektroničke) promjene tekstova i prikuplja arhivu specifičnih pisanih izdanja.“ (www.ipce.info)

Članak: Bullough, Vern L. „Review of Paidika: The Journal of Paedophilia”. Journal of Homosexuality, Vol. XX, nro 1/2, 1990, pp. 319-320.

 

  • Erwin J. Haeberle

E. Haeberle je bio u Dubrovniku s T. Sandfortom i A. Štulhoferom na konferenciji u Dubrovniku 2001. gdje je kazao: „Bio bi zločin prisiliti našu djecu da slijepo prihvate moral koji je već odavno trebao biti reformiran.“ I dalje: „djeca trebala imati pristup svim knjigama za odrasle“. „Ovo se odnosi na seksualni kontakt između djece i odraslih, i iracionalno je takav kontakt smatrati štetnim i nekoga kažnjavati… Zakone protiv seksa s maloljetnim osobama trebalo bi ukinuti, uključujući i notorni zakon o ‘zakonskom silovanju’ (odnosi se na dobrovoljan seksualni odnos punoljetne osobe s maloljetnom, op. p.), a dječaci i djevojčice adolescentske dobi trebali bi moći odabrati seksualnog partnera bilo koje dobi.”

U pornografskom časopisu Hustler iz prosinca 1978. u članku „Djeca, seks i društvo“ Haeberle navodi da je „u potpunosti u redu seksati se s djecom“ i da je on za to ekspert! (str. 71.).

A. Štulhofer bio je stručni recenzent za hrvatsko izdanje Haeberleova „Atlasa seksualnosti“ (2008.). U Poglavlju „ Razvoj seksualnoga ponašanja“, Seksualni kontakti s odraslima“ stoji da su odrasli djecu seksualno zlostavljali da bi ih zadovoljili i utišali.[8]

 

  • Gunter Schmidt

G. Schmidt je napisao predgovor za knjigu Thea Sandforta „Male Intergenerational Intimacy“ (Muška međunaraštajna intimnost) koja se zalaže za to da se pedofilija NE kategorizira kao zlostavljanje djece. Schmidtov predgovor završava ovim riječima: „Svaki pojedini slučaj treba pojedinačno razmatrati… Prijetnju, da svi pedofilski čini budu zakonski kažnjivi, teško da bi se moglo smatrati civiliziranom… To predstavlja diskriminaciju i proganjanje jedne manjine, i to bi trebalo ukinuti“.

G. Schmidt je dao i intervju u, za pedofile nezaobilaznom, časopisu „Paidika“ (br. 5) kada je glavni urednik bio T. Sandfort. Štulhofer i Schmidt zajedno su radili na dvije knjige: „Konzumiranje pornografije u pubertetu i adolescenciji (2009)[9] i „Izloženost adolescenata pornografiji i intimnost u odnosima tijekom mlade odrasle dobi“ (2010).[10]

A. Štulhofer i G. Schmidt bili su suvoditelji seminara 2. – 11. lipnja 2004. u „Inter-University Centre Dubrovnik“ kada je održan „Basic course in sexual therapy”, uz nezaobilaznu nazočnost ‘stručnjaka’ s Kinseyjeva instituta, Johna Bancrofta.[11]

G. Schmidt se zalaže za „uspješne pedofilske odnose koji djetetu pomažu i koji ga potiču; iako dijete često pristaje na seks dok zapravo traži utjehu i naklonost. To su često emocionalno zakinuta, duboko usamljena, socijalno izolirana djeca koja traže zaštitu u ljubavi odrasle osobe za koju je – zbog jadnog stanja djeteta – prava sreća što su našli tako „neizrecivo plodan odnos“ (Predgovor, Journal on Homosexuality,izdan i kaoMale Intergenerational Intimacy: Historical, Socio-Psychological, and Legal Perspectives, 1990.).[12]

Schmidt je član zloglasnoga „Društva za seksualnu pedagogiju“ („Gesellschaft für Sexualpädagogik“) koje je uz Pro-Familiju (službeno „Društvo za planiranje obitelji, seksualnu pedagogiju i seksualno savjetovanje” i njemački glavni ogranak Međunarodne federacije za planirano roditeljstvo, najveće leglo pedofila-pederasta i promicatelja pedofilije u Njemačkoj.

 

  • James Elias

J. Elias, sociolog s Kalifornijskoga državnog sveučilišta Northidge (California State University Northridge – CSUN), doktorirao je 1980. na temi „Izlaganje adolescenata erotici”. Bivši je ravnatelj Centra za istraživanje spola i roda.

Nije nepoznat američkim medijima: Los Angeles Times od 11. srpnja 1999. u članku „Istraga u Centru za seksualna istraživanja Kalifornijskoga državnog sveučilišta Northidge“,[13] piše o istrazi, koja je bila naložena protiv Kalifornijskoga državnog sveučilišta Northidge, tj. Centra za istraživanje spola i roda, zato što je Elias kao organizator Svjetskog pornografskog susreta, ponudio događaj koji je izgledao više kao prodajna izložba pornografije i promidžba pedofilije, nego akademska konferencija, kako je predstavljeno. Senatori su spominjali radionice koje su se održale na konferenciji 1998.: jedna koja je promicala pedofiliju, i druga pornografiju. Elias, tj. Centar za istraživanje spola i roda, prije te konferencije o pornografiji bio je organizirao i konferenciju o prostituciji, a prije nje konferenciju o transvestizmu i transseksualnim pitanjima.

Hrvatski “seksolozi” nisu ništa izmislili sami kada su pisali program 4. modula ZO, nego su samo proveli već zadane smjernice inozemnih nevladinih organizacija. Sve se provodi pod krinkom “seksualnih prava” koja se pokušavaju nametnuti kao temeljna ljudska prava te u skladu s time svima trebaju biti dostupna pa i djeci od najranije dobi.

Umjesto zaštite djece i odgoja mladih za vrijednosti, liberalni spolni (pre)odgoji u praksi rezultiraju s ranim ulaženjem u spolne odnose, većim promiskuitetom, više spolno prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća i abortusa te na koncu, prihvaćanje i normalizaciju (i legalizaciju) svih vrsta spolnog ponašanja.

Nastrana seksualna pedagogija otišla je predaleko.

Mi i roditelji u Hrvatskoj ne ćemo dopustiti da se negativni scenariji s djecom iz inozemstva, odvijaju i u Hrvatskoj.

https://www.youtube.com/watch?v=hx1CxkzWCl4

 

[1] Constructive Questions Regarding Paedophilia (Contents of Number 4 (Vol.1 No.4, Autumn 1988)(pp.28-31)

[2] “The World is Bursting With Adults, So I’m Always Glad to See a Little Girl”, Contents of Number 8 (Vol.2 No.4, Winter 1992) (pp.65-75)

[3] The Sexual Experiences of Children, Part I (Seksualna iskustva djece), Contents of Number 9 (Vol.3 No.1, Winter 1993) (pp.21-56); The Sexual Experiences of Children, Part II, Contents of Number 10 (Vol.3 No.2, Winter 1994) (pp.59-78)

[4] „Because it was necessary to deal with young people who already had sufficient concentration and cognitive capabilities, the minimum age was set at 11 years. Since Dutch law criminalizes sex contacts with persons under 16, this age was adopted as the upper limit, but, because the younger the child the greater the problem society sees in his paedosexual contacts, an attempt was made to find as many of the children as possible under 14.“

[5] Osnivač NAMBLA-e David Thorstad, jedan od pionira i vođa gay pokreta, bivši lider Gay Activist Alliancea, deklarirani pedofil, militantni ljevičar – trockist i član socijalističke partije, izrazito progresivnih političkih stavova, današnji pokret za gay prava naziva “politički korektnim zombijima”. Dvijetisućitih mu je suđeno  zbog smrti jednog desetogodišnjaka kog su silovala i ubila dvojica članova NAMBLA-e, ali je oslobođen. Njegove poglede, iznijete u člancima “Ljubav muškaraca i dječaka i američki Gay pokret” (Man/Boy Love and the American Gay Movement) možete pronaći u gore citiranoj knjizi “Muška međunaraštajna intimnost” (Male Intergenerational Intimacy: Historical, Socio-Psychological and Legal Perspectives) autora, koga drugog nego Theo Sandforta, Edward Brongersma, i Alex van Naerssena, (Routledge, 1990). Brongersma je ujedno sa Sandfortom uređivao i Paidiku, a odležao je neko vrijeme u zatvoru zbog spolnog odnosa s maloljetnikom.

[6] Brongersma je 1979. utemeljio zakladu koja nosi njegovo ime, a cilj joj je bio “promicanje znanstvenih istraživanja i publikacija na području spolnih odnosa između odraslih i mladih ljudi”, no 1992. promijenio je svrhu postojanja zaklade u “promicanje istraživanja o spolno-emocionalnom zdravlju djece i mladih ljudi”. Brongersma je u Nizozemskoj bio osuđen na jedanaest mjeseci tamnice zbog homoseksualnih odnosa sa 17-godišnjim mladićem.

[7] J. Bancroft: „Iako je Kinseya njegova znanstvena znatiželja mogla odvesti i u krivom smjeru, on nije učinio nikakvo zlo, ništa „kriminalno“ niti „prijevarno“. Neki su ga kritizirali što tog čovjeka nije prijavio policiji. Svaki takav pokušaj s ovim subjektom istraživanja ili s bilo kojim drugim, bio bi protivan cijeloj etičkoj bazi ovoga projekta, u kojemu je Kinsey ljude poticao da s njim podijele svoje seksualne tajne, a zauzvrat im je jamčio povjerljivost.“ (John Bancroft, „Alfred Kinsey’s Work 50 Years Later“)

[8] „Particularly in rural areas, parents, nurses, or servants were accustomed to masturbating small children to please them or to keep them quiet. (This practice is also found in many non-European societies. In the United States today, it is still alive among the Hopi Indians.)“ Haeberle, Erwin J. (1983).

[9] Pornografiekonsum in Pubertät und Adoleszenz“, https://www.thieme-connect.com/ejournals/abstract/10.1055/s-0028-1098836

[10] Adolescent exposure to pornography and relationship intimacy in young adulthood“, http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/19419899.2010.537367

[11] http://www.iuc.hr/course-details.php?id=135

[12] „Successful pedophile relationships which help and encourage the child, even though the child often agrees to sex while really seeking comfort and affection. These are often emotionally deprived, deeply lonely, socially isolated children who seek, as it were, a refuge in an adult’s love and for whom, because of their misery, see it as a stroke of luck to have found such an ‘enormously nurturing relationship”.

[13] http://articles.latimes.com/1999/jul/11/local/me-54924