Ovih dana svjetska pro-life scena, raduje se zbog dvije stvari: odluke Ustavnog suda u Poljskoj kojim se štite nerođena djeca sa zdravstvenim poteškoćama i, drugo, potvrđivanje Amy Coney Barrett u američkom Senatu za sutkinju Vrhovnog suda SAD-a. U Poljskoj su sada preostala još dva slučaja u kojima je ubijanje nerođene djece ustavno i zakonski dopušteno. Za sada. Jer ako dijete nije krivo zbog toga što se rađa s određenim zdravstvenim tegobama, zašto bi bilo krivo ako je njegov život započeo nasilnim činom silovanja; ili zašto bi ga se trebalo ubiti induciranim pobačajem u slučaju ugroženosti majčina života, umjesto da tijekom trudnoće u središtu bude očuvanje ljudskog života; i majčina i djetetova, i djetetova i majčina, kojim god redoslijedom krenuli.
U SAD-u se, također, po mnogočemu dogodila povijesna odluka: osim što je riječ o neskrivenoj katolkinji koja je pravničku karijeru počela kao pripravnica kod legendarnog konzervativnog sudca Antonina Scalije, za sutkinju Vrhovnog suda SAD-a prvi je put izabrana majka sedmero djece školaraca (od kojih jedno ima Downov sindrom, a dvoje je posvojeno). Takav životopis, nadasve osobna senszibilizacija za (nerođenu) djecu, s pravom djeluju obećavajuće pa se od Coney Barrett očekuje da opravda mnoga očekivanja. Jedno od najvećih, tiče se upravo zaštite nerođene djece koja su je u SAD-u 1973., sudskom prijevarom, izgubila.
Obje spomenute odluke bile su u javnosti očekivane, a za globalnu politiku mogu samo biti pokazatelj koliko je bitno kakve trendove svojim politikama određuju državne vlasti. Osim što mogu biti zamašnjak za promjene kod kuće, određene političke odluke i događaji mogu poticajno djelovati i na druge zemlje u okruženju ili, pak, globalno. Osim SAD-a, primjeri za to, po pitanju kulturne politike, u Europi postoje najviše kod Poljske i Mađarske. Odlukom poljskog Ustavnog suda, zadan je značajan udarac svjetskom licemjerju, gdje je ono sada i zakonski dokinuto.
Naime, premda se Svjetski dan osoba s Downovim sindromom na međunarodnoj razini obilježava 21. ožujka, taj isti svijet istovremeno se zauzima za ubijanje nerođene djece s tim sindromom. Još je tragičnije kada se pogleda kolika su djeca pobačena jer im je suviše olako dijagnosticirana navedena različitost od drugih ljudi (surova istina je da testovi probira tijekom trudnoće ne daju stopostotnu sigurnost za navedenu dijagnozu, već tek određenu razinu vjerojatnosti, pa mnoga, posve zdrava djeca u prvom i drugom tromjesečju života, završe u medicinskom otpadu). Takva se liječnička pogrješka dogodila i u obitelji, Jerzyja Kwaśniewskog, predsjednika poljskog Instituta za pravnu kulturu Ordo Iuris, čijoj su nerođenoj djeci pogrješno dijagnosticirali Down, no oni su, dakako, rođeni, i to potpuno zdravi (uzgred, pravnici Ordo Iurisa godinama su se zalagali da se u Poljskoj zabrane eugenički pobačaji).
Događaji iz SAD-a i Poljske sigurno daju optimizam i dodatni motiv svjetskom pro-life pokretu koji, nakon ovoga, treba nastaviti još više raditi. Borba protiv eugeničkih pobačaja svakako je dobar početak za to.
Nasuprot tome, Hrvatska i njezina aktualna vlast primjer su vrijednosne pogubljenosti i svjetonazorskog kukavičluka, kao i nepoštivanja institucija pravne države. Zamislimo situaciju u kojoj ustavni sud neke zemlje svojoj vladi naloži da u određenom roku mora donijeti novi zakon, a vlast se na to godinama oglušuje, i to bez ikakvih posljedica. Upravo se takva situacija odvija u Hrvatskoj čiji Sabor i Vlada, zajedno s lažnim demokršćanskim premijerom (diplomiranim pravnikom!), odbijaju potaknuti donošenje novog zakona o zaštiti nerođene djece. I ne samo da Sabor i Vlada ne poštuju odluke Ustavnog suda, već i sam Ustavni sud nalaže svim sudovima protuzakonito ponašanje, kao u slučaju Zakona o udomiteljstvu i davanja djece homoseksualcima.
Da bi se takvom pravnom nasilju i uzurpaciji trodiobe vlasti itko usprotivio potrebno je ipak nešto više odvažnosti, hrabrosti i državničkog ponašanja. No može li se takav stav uopće očekivati od ljudi na najvišim političkim funkcijama kada ih obnašaju ljudi tragičnih nadimaka, koji svoju zrelost i političku čvrstoću pokušavaju iskazati puštanjem sijede brade ili smiješnom demonstracijom tjelesnog obračuna, ni manje ni više nego u državnom Saboru.
Upravo zbog političara, među koje spada i aktualni hrvatski premijer, više ne možemo govoriti o demokršćanstvu, na koje se dotični toliko pozivao u kampanji za predsjednika svoje stranke, a potom i Vlade. Zbog takvih, kao i nekih njegovih prethodnika, taj pojam postalo suviše diskreditiran i potrošen, bez izvornog značenja, postavši gotovo sinonim za dvoličnost i lažno predstavljanje biračima.
Voditi istinsku konzervativnu politiku znači imati stav, drznuti se i odvažiti ići protiv struje, a ne ukorak s mainstreamom, posebice ne briselskim. Iskusnim političarima ili onima koji si laskaju da to jesu, trebalo bi biti jasno da se nije moguće svidjeti svim biračima. Politički je često unosnije (a i vjerodostojnije) otvoreno se obraćati određenoj skupini birača, ne skrivajući svoje stavove i vrijednosti (kao što to trenutno čini Donald Trump prema američkim katolicima).
U pogledu suverenističke i, po određenim pitanjima, kulturne politike, do danas je već više puta iskoračila Mađarska (po pitanju pobačaja još ne), u pojedinim aspektima i Slovačka (Istanbulska konvencija) i Austrija (zaštita državne granice), dok u civilizacijskoj borbi za medicinsku zaštitu nerođenih ljudi, Poljska daleko prednjači, posebice pred Hrvatskom. Bilo bi prirodno da je Hrvatska, kao bratska slavenska zemlja i prirodni geopolitički saveznik, počne slijediti. Barem bismo se u toj borbi, imali na koga osloniti.
dr. Ivan Mihanović/Vigilare
