Poganska revolucija (I.)

3. 12. 2020. | Vijesti | 0 comments

Glavno pitanje u prethodnoj raspravi ostalo je nepostavljeno: Kako smo, kao kultura, došli tako blizu napuštanja dugo prihvaćenog konsenzusa o spolnim običajima, koji odvraća od homoseksualnosti? Naravno, ova promjena u stavu prema homoseksualnosti samo je dio veće promjene koja se tiče spolnosti i obiteljskog života u cjelini, što je također samo dio još opsežnije promjene u našem općem pogledu na svijet. Ova značajna promjena stava pojavila se, naizgled, u razdoblju od samo dvadeset ili trideset godina.

No, ova predodžba iznenadnosti samo je privid. Dubinske promjene u zapadnoj civilizaciji kliju i rastu znatno dulje od puka tri desetljeća. Kontrakultura 60-ih godina 20. stoljeća bila je tek prvi potpuni populistički procvat ovih promjena, od kojih je ključna promjena stavova prema spolnosti. Ne možemo shvatiti dramatičnu preobrazbu spolnih stavova kakva je danas pred nama, ako prvo ne uzmemo u obzir širu povijesnu sliku u koju se ove promjene uklapaju jer one su posljedice potpunog zaokreta na području ljudskog duha, koji se već stoljećima događa. Drugim riječima, promjene u našim stavovima prema spolnosti samo su pokazatelj znatno važnijih duhovnih promjena koje utječu na svaki dio naših života.

Još konkretnije, četiri stotine godina rastućeg vjerskog skepticizma među našim elitama, kao i zaprepašćujućeg tehnološkog napretka u kojima se vjera čini nebitnom, stavile su pred nas alternativne duhovnosti. Neko vrijeme činilo se kao da će materijalistički pogled na svijet pobijediti, da ćemo moći, odmarajući se u materijalnoj ugodi koju nam je osigurao, staviti na stranu naše čežnje za duhom i smislom kao sjetne maštarije našeg kolektivnog djetinjstva.

No, ustvari, ova duhovna pustinja nije urodila osjećajem zrele udobnosti i duhovne apstinencije, već je stvorila jaku novu žeđ za duhovnim – bilo kojim duhom koji će utažiti našu žeđ. Stoga, prevladavajući duh našeg doba u nastajanju, nije skeptični duh koji ocrnjuje svaku vjeru, već se radi o dubinski i trajno religioznom duhu, suprostavljenom etičkom monoteizmu kršćanstva i ortodoksnog židovstva. Načela ove novonastajuće religije, bez obzira na to jesu li smjerno obrazložena ili samo djeluju skriveno u pozadini, dolaze brzo s namjerom ostvarivanja prevlasti nad našom javnom moralnošću. No, religija sama po sebi nije nova, kao ni njezina teološka vjerovanja. Jednostavno, radi se o ponovnoj pojavi poganstva, a njegova su vjerovanja gnostička. Značenje tih drevnih pojmova u kontekstu današnjice, glavna je tema ovog članka.

Očito, ova ponovna pojava poganstva nije samo omalovažavanje vjere, a nije ni samo religija humanizma, iako je humanizam njezin vidljiv i istaknut dio. Njezinim sljedbenicima poganski duh nudi, ne samo suvisli, već i bolji odgovor na krizu smisla, od židovstva ili kršćanstva, koja je uslijedila nakon uspona materijalističkog i znanstvenog pogleda na svijet. Dio privlačnosti poganstva proističe iz činjenica da poganska duhovnost, u moralnom smislu, zahtijeva malo od pojedinca te je stoga „tolerantnija” na ljudske različitosti, tj. na „raznolikost” (riječima Josepha Campbella: „Slijedi svoje blaženstvo!”). No, nasuprot tome nalazi se manjkavi koncept zla u poganstvu. Ono, stoga, nema način na koji može razlučiti između volje i prisile, između svjesne namjere i nesvjesnog nagona.

Nasuprot tome, osnovno načelo judeokršćanske tradicije tisućama godina bilo je da je grijeh glavno objašnjenje za ljudsku patnju. U ovom pogledu, naša apsolutna potreba za Bogom postaje jednako tako očita. No, okrenuti se sada od isključivo znanstvenih i humanističkih načela s jedne strane i „new age” mnoštva međusobno različitih kulturnih standarda s druge strane prema jedinstvenim drevnim biblijskim načelima, većini suvremenih ljudi činilo bi se kao neka vrsta nazadovanja, usprkos tome što nas ni znanost ni humanizam nisu doveli bliže onome za čim najviše žudimo – smislu, spokoju i ljubavi.

Uobičajeni odgovor na pitanje: „Kako smo došli ovdje?” je, dakle, „napredak“. Ovaj napredak istovremeno je znanstven i ima moralne posljedice; to je dvoje isprepleteno u suvremenom pogledu na svijet, kao što je pomnije obrađeno u prethodnim poglavljima. Nadalje, vidimo tu zbrku koju donose naizgled suprostavljene, no, ustvari, međusobno podupiruće tvrdnje znanstvene raščlambe s jedne i „nove” duhovnosti s druge strane.

Mnogi protiv Jedinog Istinskog

Ono što se naziva etičkim ili radikalnim monoteizmom, u pogansku kulturu drevnog Bliskog istoka uveo je jedan narod, a to su Židovi. Suhoparan pojam „etički monoteizam” prenosi dvije ključne stvari o židovstvu kao vjeri. Prva je da postoji samo jedan Bog i budući da je samo jedan Bog, on je, samim time, Bog svih ljudi, a druga je da je osnovna briga ovog Boga, a samim time i njegova naroda, moralnost i dobrota. Hebrejskom umu najistaknutija značajka Božje naravi nisu bila njegova filozofska svojstva, već njegova svetost. Stoga, kao što možemo vidjeti u Bibliji, živi Bog je toliko „krajnje transcendentan” da čak i izravan pogled u njegovu slavu i dobrotu znači trenutačnu smrt.

Doduše, etički je monoteizam preko kršćana, a ne preko židova – možemo reći kroz kršćansku vjeru kao inačicu židovstva – izvršio odlučujući utjecaj na poganski svijet. Kao što je Franz Rosenzweig, istaknuti židovski učenjak, sročio: „Kršćanstvo je židovstvo za pogane (nežidove).”. Kako se ovaj etički monoteizam širio, tako je rušio brojne poganske vlasti zapanjujućom silom i brzinom te je uspostavio moralni poredak koji je prevladao do renesanse.

Koje su osnovne značajke poganstva koje je etički monoteizam zamijenio, a koje mu se sada, zauzvrat, suprotstavljaju?

Poganstvo je politeistično. Svaki pojedinac (ili skupina) osjeća podložnost vlastitom bogu ili božici. Na praktičnoj razini, to znači da određen skup vrijednosti, standarda, ciljeva i zakona svakog božanstva upravlja životima štovatelja tog božanstva.

Pogansko je društvo, stoga, polivalentno. Ne postoji jedinstveni moralni standard koji upravlja ljudskim životima te, osim silom, nijedan bog ni odgovarajući skup ljudskih vrijednosti nisu pretpostavljeni nijednom drugom.

Kao posljedica toga, poganska društva imaju težnju postati nejednaka. Različiti standardi za različite skupine neizbježno vode do nadmetanja između frakcija te, s vremenom, volja za moć postaje jedino pravilo. Tko je na vlasti, taj odlučuje i time zamjenjuje vladavinu zakona; Zeus vlada samo zato što je najjači jer, zasigurno, nije najmudriji te nema čak ni predodžbu pravednosti.

Pogansko je društvo panteističko ili animističko. Bogovi i božice nastanjuju prirodni svijet i sjedinjeni su s njime; sama priroda štuje se kao božansku; nema ozbiljnijeg razlikovanja između stvorenja i Stvoritelja. Ponovno, na praktičnoj razini, ovo znači da ljudi ne štuju samo „izvanjsku” prirodu, već i svoju, „unutarnju” prirodu – svoje nagone, uključujući i glad, spolni nagon i agresiju, kao i, općenito, užitak. Ukratko, oni štuju sami sebe.

Produhovljujući nagone, pogansko štovanje, stoga, prirodno teži onome što je nasilno, hedonističko i orgijastično. Poganski vjerski obred pobuđuje nagone do najveće moguće mjere, pogotovo spolnost i agresiju. Zadovoljavanjem ovih nagona, postiže se najveći mogući užitak, a samim tim i najviša razina vjerske ekstaze. Nasilnu opijenost, hramsku prostituciju, obredni pokolj neprijatelja, samosakaćenje pa čak i žrtvovanje djece, možemo kroz ovaj pogled na svijet shvatiti, ne kao patološke, već kao predvidljive ishode nesputavanja ljudske prirode.

Jesu li takvi postupci prastari i nadasve nepoznati?

Moramo samo pogledati televiziju, zlostavljačku književnost današnjice ili nekoliko godina unatrag na holokaust te na brzi porast nasilnih zločina ili razinu ležernosti s kojom se rješavamo neželjene djece prije nego što se rode, da bismo shvatili da su takvi postupci u potpunosti uobičajeni. Mračan noćni život homoseksualnog „hoda po divljoj strani” (riječima popularne pjesme jedne rock zvijezde poznate po androginosti) proslavljen je u popularnoj kulturi, a to je samo jedan dio ove poganske preobrazbe suvremenog Zapada.

U svemu ovome, poganstvo je idolopokloničko. Poganin uzima ono što se može naći u njegovoj vlastitoj ljudskoj prirodi, kao mjeru onoga što je dobro i od toga čini boga: čovjek je mjerilo svih stvari. Je li ovo nepošteno prema humanističkom kredu? Moramo zapamtiti da su najgora ljudska žrtvovanja izvršavana na izričito humanističkom tlu: Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Kini.[1] Začuđujuća usporednost suvremenog humanizma s drevnim poganstvom postaje potpuno očekivana kad se prisjetimo da humanizam u svom znanstvenom obliku – shvaćanju čovjeka kroz znanost – završava uklanjanjem čovjeka kao čovjeka te njegovim svođenjem na puki mehanizam.

Etički monoteizam stoji nasuprot svih ovih uvjerenja i postupaka. Za razliku od poganstva, krajnje je neprirodan. Njegova pojava prije četiri tisuće godina, kao i naknadni procvat u potpuno poganskom svijetu, povijesno su neobjašnjivi. Pruski kralj Fridrik II. Veliki, čovjek izmučen vlastitom nesposobnošću vjerovanja, jednom je izazvao svog kapelana da ga uputi prema Bogu. Biskup mu je odgovorio da to može učiniti jednom jedinom riječju. „Koja bi pojedina riječ mogla podnijeti teret tolikog prosvjetljenja?”, upitao je Fridrik. Njegov je kapelan odgovorio: „Izrael.”.

Naglasimo, dakle, suprotnosti:

Monoteizam je jednobožan. Bog je jedan i nema drugih bogova, osim Njega. Stoga, svaki pojedinac i skupina, bez obzira na njihove razlike u naravi, u nagnućima, darovima ili poteškoćama, odgovaraju jednom Bogu.

Monoteističko je društvo, stoga, podjednako. Na praktičnoj razini, to znači da svi ljudi odgovaraju jednom krovnom sustavu vrijednosti, ciljeva i zakona. Pred Bogom koji uspostavlja ovaj ravnomjerni zakon, prema svim se ljudima jednako postupa, bilo to na njihovu neposrednu korist, kao što ju oni vide, bilo na njihovu štetu.

Monoteistička društva, stoga, naginju prema jednakosti, ali ne ishoda, već procesa. Monoteistički Bog ne uvažava posebno osobe, kao ni službe ni činove.

Monoteizam je teistički, tj. nameće ključnu razliku između Stvoritelja i stvorenog pa samim time i između Stvoritelja i njegovih stvorenja, uključujući i čovjeka. Također, na čovjeka kao čovjeka, a ne biomolekularni stroj, gleda se kao da u sebi sadrži sasvim neprirodno svojstvo duha, koji nije od ovoga svijeta, iako je u njemu. Ovo znači da je čovjek dvojno stvorenje. Ne može se shvatiti isključivo kroz prvotne uzroke, u nekoj mjeri njegovi su moralni izbori suprotstavljeni njegovoj nagonskoj naravi. Iako monoteisti priznaju vrijednost svakog nagona, nagonski užitak mora biti podvrgnut jednoj i sveobuhvatnoj višoj svrsi – posvećen – i time izmijenjen, obuzdan, a ponekad i u potpunosti savladan.

Monoteističko štovanje udaljava od onoga što je nasilno, hedonističko i orgijastično. Iz razloga što nagoni izviru iz stvorenja, a ne iz božanskog, ne smije ih se uzdizati kao vrhovne sudce pojedinačnih i društvenih normi. Drugim riječima, nagone se ne štuje. Povijest drevnog Izraela, kao što je iznesena u Starom Zavjetu, u velikoj je mjeri dvotisućljetna borba između štovanja jednoga Gospodina i raznih oblika poganskog štovanja nagona koje je prevladavalo na Starom Istoku. Ponajprije, to je priča o borbi Boga protiv Baala, boga svete spolnosti – heteroseksualne, homoseksualne i bestijalne, zatim protiv njegove svete priležnice Anath/Astarte/Aštaroth, djevičanske bludnice koja spolno opći i začinje, ali ne rađa te protiv Moloha, boga kojem su žrtvovani neželjeni potomci, začeti takvim praksama.

U konačnici, monoteizam se protivi idolopoklonstvu i humanizmu. Iz vjernosti jednom pravom Bogu, sudržava se od izrade idola – bez obzira radi li se o drvenim, kamenim ili samo umnim idolima – od dijelova ljudske prirode. Monoteizam primjećuje da, iako zadovoljstvo nagona pruža užitak, samo po sebi, konačno, ne pruža radost. Također, zna da smo tako sačinjeni – zbog naše dvojne prirode – da nam je potrebno nešto što nadilazi sām užitak i da potraga za užitkom bez Boga neizbježno vodi u ispraznost i očaj; da je štovanje užitka, na koncu, samo udvaranje očaju i, samim time, potraga za smrću.

Iz ovog gledišta, sve naše ljudske žudnje za zadovoljenjem nagona upiru mimo sebe samih u nešto drugo, što se u samoj čovječnosti ne može naći, kao ni na nju svesti. Ova je žudnja toliko velika da, kad je nismo u mogućnosti povezati s njezinim ispravnim i vječnim ciljem pa je umjesto toga vežemo za neki oblik zadovoljavanja nagona, potraga za njezinim zadovoljenjem postaje nagonska, čak i ovisička te je u konačnici čudovišna. U drogi ovisnik, u alkoholu alkoholičar, u spolnom odnosu razvratnik, u pobjeđivanju kockar i u hrani onaj koji se kompulzivno prejeda; svi oni traže jednoga Boga i ne znaju to, postajući time idolopoklonici.

Neumorno oponiranje izraelskog Boga i njegovih proroka idolopoklonstvu i poganskom štovanju, suvremeniku se, u najboljem slučaju, mora učiniti kao zastarjela opčinjenost, a u najgorem kao uvrjedljivo očitovanje nacionalizma i šovinizma bez kojih nam je bolje. U sterilnim uvjetima modernizma, ima savršenog smisla takvo jednoumlje zamijeniti s beskrajno prilagodljivim sinkretizmom koji ovih dana u sve većem broju crkava i sinagoga, prolazi pod „duhovnost”.

Dr. Jeffrey Satinover

Izvor: www.dijg.de


[1] Između 1920. i 1960., izričito protuvjerski režimi ubili su u Njemačkoj 12, u Rusiji 30, a u Kini 50 milijuna nevinih ljudi.

Parlamentarni izbori 2020.

Možda vas zanima:

Vigilare obranio slobodu govora i prava katoličkih vjernika

Vigilare obranio slobodu govora i prava katoličkih vjernika

Nakon naloga Vrhovnog suda za izuzećem sutkinje Sandre Artuković Kunšt zbog ideološke (lgbt) pristranosti iz postupka udruge „Dugine obitelji protiv Vigilare“ i ukidanja prvostupanjske presude zbog „bitne povrede odredaba parničnog postupka“ i...

Građanski odgoj – roditelji, oprez!

Građanski odgoj – roditelji, oprez!

Zagrebački gradonačelnik Tomašević i njegov 'Muzemo', vrlo će brzo u gradske osnovne škole uvesti građanski odgoj i obrazovanje i to, kako su najavili, prema riječkom modelu, a možda i još liberalniji. Takvim programom građanskog odgoja potkopavaju...

[VIDEO] Prvih 100 dana nove vlasti u Zagrebu

[VIDEO] Prvih 100 dana nove vlasti u Zagrebu

https://www.youtube.com/watch?v=dl4L7YMJfxM Nova gradska vlast pohvalila se s prvih stotinu dana vladanja glavnim gradom Hrvatske. To je, uistinu tragikomično, jer je to razdoblje obilježeno, prije svega, nametanjem ideologije, kao i iskazanom...

Građanski odgoj? Ne, hvala.

Građanski odgoj? Ne, hvala.

Dakako da zeleno-crveni revolucionari koji vladaju Zagrebom, ne gube vrijeme na teme na kojima su dobili izbore (komunalije, obnova grada itd.). Ideologija i kulturološka indoktrinacija ljevici je, ipak, iznad svega drugoga. Prenosimo komentar dr....

Parlamentarni izbori 2020.