Homoseksualac sam i protivim se istospolnom braku

25. 05. 1313. | Kultura života

Dok su religija i vjera mnogo utjecali na položaj istospolnoga braka, protivljenje istospolnom braku moguće je i na temelju razuma i iskustva.

„U svojem srcu znam da je čovjek dobar, da će ono što je dobro na kraju pobijediti i da postoji svrha i vrijednost svakoga pojedinog života“, ove riječi koje je izgovorio Ronald Reagan 1991., uokvirene su na zidu iznad mojega stola. Kao homoseksualac, otkako sam se uključio u javnu raspravu o istospolnom braku, prisvojio sam ih kao svoje vlastite.

Svim srcem podupirem registrirane zajednice za homoseksualce i lezbijke, ali se protivim istospolnom braku. Ti su aktivisti za svoj cilj postavili istospolni brak, prije nego civilno partnerstvo. Zato na mene gledaju s gađenjem, kao izdajicu. Ali neka. Ja na sebe gledam prije svega kao na razumno i intelektualno iskreno ljudsko biće.

Mišljenje o istospolnom braku je nevjerojatno; čak i politička korektnost iskazuje mišljenje o njemu kao očito skliskom području. Rodno nepotpun brak, uopće nije brak, već nešto posve drugo.

Opozicija istospolnom braku u medijima je okarakterizirana, u najboljem slučaju, kao privrženost staromodnim religijskim vjerovanjima i tradiciji i, što je najgore, tretira se kao homofobija i mržnja.

Od kada sam pristupio ovoj temi, uvijek sam gledao da izbjegavam pozivanje na religiju ili tradiciju. I to s dobrim razlozima: nijedna religija ni tradicija nisu odigrale značajnu ulogu u oblikovanju mojega stajališta, ali razum i iskustvo svakako jesu.

Učenje iz iskustva

Kao mlada soba, nisam snažno naginjao prema braku ili očinstvu jer sam znao samo za svoju žudnju za homoseksualnošću.

Najprije sam, oko svoje osme godine, prepoznao moju snažnu čežnju prema muškima. To se dogodilo kada su me roditelji odveli na film The Sound of Music. I dok su se ostali divili ljepoti švicarskih Alpa na velikom filmskom platnu, ja sam se divio uniformiranom, plavokosom Rolfu koji je prešao svoju sedamnaestu godinu života. Ta sklonost, jednom probuđena, nikada nije izblijedila.

Za vrijeme studija i mojih dvadesetih, imao sam mnogo bliskih prijatelja koji su bili zgodni, športskoga izgleda i inteligentni, s izvrsnom osobnošću. Težio sam intimnim vezama s bilo kim od njih. Ipak, uživao sam u nečemu izvrsnom, nečemu što je nadmašivalo tjelesnost u svakom pogledu: filiji (ljubavi između istinskih prijatelja) i ljubavi koju mnogi nedovoljno cijene jer je eros zamijenio njezino mjesto.

Ne bih se mijenjao za kvalitetu svoje veze ni s jednim od tih momaka za mogućnost stupanja u spolni odnos. I za tim ne žalim. Uvijek sam se, zapravo, osjećao kao najsretniji čovjek na svijetu. Poricanje nije umanjilo ni osiromašilo moj ​​život. Učinilo je moje životno iskustvo bogatijim.

Filia, kao ljubav između muških mnogo je bolja, snažnija i daleko vise može ispuniti, nego tjelesna ljubav. No, društvo sada promiče najniži oblik ljubavi između muškaraca dok sabotira one više oblike. Homoseksualna kultura nastavlja promicati opću seksualizaciju (gledajući samu sebe i druge muške isključivo kao seksualna bića), dok je sama po sebi gotovo bankrotirala kada je riječ o poticanju bilo kojih drugih oblika muško-muških odnosa.

Kada su se svi moji prijatelji počeli ženiti i ja sam u početku ozbiljno promišljao o braku. Motiv za izbjegavanje društvene izolacije možda nije bio najbolji, ali je bio katalizator koji je promijenio putanju mojega života. Iako sam morao potisnuti određene seksualne želje, otkrio sam da brak može biti izuzetno zahvalan.

Svoju buduću nevjestu pronašao sam za vrijeme pjevanja u zboru za mlade. I dok sam razmišljao o pitanju braka, postali smo najbolji prijatelji. Pojam „srodne duše” koristimo da bismo opisali jedno drugo.

Nakon što smo nekoliko godina marljivo pokušavali zatrudnjeti, liječnici su nam rekli da smo neplodni pa smo se odlučili za posvojenje. To je postalo dugačak, mukotrpan i srceslamajući proces te smo naposljetku odustali. U meni su bile izmiješane emocije razočaranja ublaženoga olakšanjem.

Kao grom iz vedra neba, nekoliko godina nakon što smo se pomirili s neposjedovanjem djece, mogućnost posvojenja nam se otvorila.

Veliki šok uslijedio je kada smo iz agencije za posvojenje došli kući sa svojim sinom. Dok smo se vozili kući, odjednom su me svladale takve emocije da sam se morao truditi da auto održim na cesti. Nikada u svojem životu nisam doživio takvu čistu radost i osjećaj smisla. Ponavljao sam: „ja sam otac”. Ništa drugo nije bilo važno. Znao sam točno gdje je moje mjesto u ovom ogromnom svemiru. Kada smo dvije godine kasnije doveli kući njegova brata, bio sam spreman; jedva sam čekao da ga uzmem u naručje i iskažem svoju srodnost, bezuvjetnu ljubav i neopozivu odgovornost prema njemu.

Nijedna religija ni tradicija nisu me pretvorile u posvećenoga oca. To je bilo nešto predivno i dolazilo je iznutra – velika snaga koja je tijekom vremena rasla. Potpuno iznenađenje čovječjega duha. U ovom slučaju, kao i mnogim drugim, brak – moja povezanost s majkom moje djece – učinila me mnogo boljom osobom kakvom nisam ni slutio da mogu postati.

Intelektualno poštenje i iznenadni zaključci

Nažalost, nekoliko godina kasnije moj je brak završio – bol za koju zna previše ljudi. U tom trenutku, razvod mi je dopustio da istražim vlastitu homoseksualnost prvi put u životu.

Isprva sam se osjećao oslobođenim. Izlazio sam s nekim sjajnim mladićima i bio u nekoliko dužih veza. Tijekom nekoliko godina, intelektualno poštenje dovelo me do nekih neočekivanih zaključaka: (1) Stvaranje obitelji s drugim muškarcem nije potpuno jednako stvaranju obitelji sa ženom, a (2) onemogućavanje djeci da imaju roditelje obaju spolova, objektivno je zlo. Djeca trebaju i žude za oba spola.

Bilo je potrebno nešto truda, ali nakon deset godina razvoda počeli smo ponovno spajati naše obitelji. Sada smo pod istim krovom više od dvije godine. Naša su djeca sretnija i bolje im je na toliko mnogo načina. Moja bivša supruga, naša djeca i ja nedavno smo proslavili Dan zahvalnosti i Božić zajedno i složili se da su nam to bili najbolji praznici koje smo ikada imali.

Zbog mojih sklonosti, ne iskazujemo vlastite seksualne nagone. Je li to dovelo do depresivne, klaustrofobične represije? Nije. Neizmjerno uživamo u zajedničkom društvu. To je zapravo dovelo do psihološkoga zdravlja i procvata naše obitelji. Jesmo li to učinili zbog tradicije ili religije? Ne. Učinili smo to da se odupremo sebičnim nagonima i tražimo ono što je najbolje za našu djecu.

I ono što je predivno je da se i dalje smatramo „srodnim dušama”, sada više nego ikada ranije.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, primijetio sam da se naša odluka da obnovimo obitelj, tijekom vremena iznova potvrdila. Jednoga dana kada sam krenuo uza stube, vidio sam mojega šesnaestogodišnjeg sina da hoda pored svoje mame dok je čitala u dnevnoj sobi. Prolazivši kraj nje, zastao je i sagnuo se kako bi je poljubio i zagrlio i potom nastavio dalje. S dvojicom tate u kući, ovaj mali trenutak topline i nježnosti nikada se ne bi dogodio. Moj sin, prvak u trčanju i nogometu, i ja možemo se zagrliti ili potapšati po leđima, ali takvi se poljupci nikada ne će dogoditi. Da bi u potpunosti mogla biti formirana, djeca trebaju biti slobodna da velikodušno primaju te da isto tako i izražavaju ljubav prema roditeljima oba spola. Brakovi istih spolova lišeni su te punine.

Postoje možda i stotine različitih stvari, malih i velikih, koje se dogovaraju između roditelja i djece svaki tjedan. Mame i tate imaju različitu interakciju s djecom. Dati djeci dvije mame ili dvojicu tate je kao da im uskratite nekoga koga očajnički trebaju i zaslužuju kako bi bili cjeloviti i sretni. To je kao da trajno urežete „uskraćenost“ u njihova srca.

Bogati životi nasuprot onih umanjenih

Seksualnost je mnogima nešto jednostavno, a zapravo je puno složenije pitanje, nego što mnogi žele priznati. Homo i heteroseksualni aktivisti, da bi učrstili svoje pozicije, podjednako se pretvaraju da to nije istina. Ako oni ne uspiju zadržati tu fatamorganu, prikupljanje sredstava za njihove organizacije moglo bi presušiti, kao i zahtjevi za televizijske i radijske intervjue. Ipak, slovo B u nazivu LGBT priznaje bitnu stvarnost o ljudskoj seksualnosti.

Postoji jedna jako tužna životna činjenica koja se nikada ne prikazuje u televizijskim serijama „Glee“ ili „Modern Family“: smatram da moji poznanici koji su ostavili svoje supruge razotkrivajući svoje sklonosti, često vode umanjene, a u nekim slučajevima gotovo bankrotirane živote – društveno, obiteljski, emocionalno i intelektualno. Oni prilagođavaju cijeli svoj pogled na svijet i svoju ulogu u njemu, da bi se prilagodili onomu što je postalo dominantnim aspektom njihova života: vlastitoj homoseksualnosti. Na taj način zamjenjuju bogat život za jednodimenzionalan. Ipak, to je ono što nas je naš postmoderni svijet naučio da činimo. Prihvaćao sam to dugo, ali sam polako od toga odustao kada sam se uvjerio da se moj život smanjuje, a ne raste.

Što sada?

U našem vremenu predrasuda prema homoseksualcima samo je vrlo blijeda sjena onoga što je nekada bilo. No, ukidanje tih predrasuda ne mora nužno značiti da je istospolni brak neizbježan ili optimalan. Postoje drugi načini koji su na raspolaganju, od kojih nijedan ne zahtijeva hitni, sveobuhvatni, transformacijski zakon ili sudske presude.

Mi smo usred žestoke bitke u kojoj se više ne radi o pravima. Radi se o jednoj riječi – braku.

Dvojica muškaraca ili dvije žene zajedno, uistinu nije ni blizu tome kada muškarac i žena zajedno stvaraju život i obitelj. Istospolne zajednice svakako su vrlo legitimne, vrijedne potrage, dovode mnoge do sreće, ali su svojim iskustvom i prirodom potpunosti različite od heteroseksualnih.

Homoseksualni aktivisti i aktivistice i, još važnije, ‘napredni’ ljudi koji ih podupiru, nastoje redefinirati brak da bi se postigla ideološka agenda koja u konačnici ima cilj učiniti obitelji samo jednom u nizu jednako poželjnih „društvenih zajednica“ i na taj način otvoriti vrata povećanju uloge vlasti u našim životima.

I dok predlagatelji istospolnoga braka sugeriraju da bi vlada možda samo trebala ostati izvan njihova privatnoga života, činjenica je da je, sada kada se djecu prilagođava za homoseksualne parove, i kada je aktualan proces koji uključuje mnogo odraslih osoba koje imaju potencijalno pravo na potraživanje skrbništva nad djecom, mogućnost vlade za uključivanje u istospolna bračna kućanstva, zapanjujuća.

Solomon je trebao samo podijeliti bebu u dva dijela. U budućnosti će sudci morati odlučiti kako podijeliti djeci u tri, četiri ili pet jednakih dijelova. Nedavno je na Floridi sudac naredio da rodni list djeteta mora pokazati ukupno tri roditelja – lezbijski par i homoseksualnoga muškarca (frizera koji je bio donator sperme jednoj od lezbijskih mama).  Očekujte da će mnogo toga, poput ovoga, doći.

Statističari vide veliku vrijednost u polaganom sjeckanju temelja američke kulture: vjere i obiteljskoga života. Što su više zakonima te tradicionalne obitelji oslabljenje u našem svakodnevnom iskustvu, to je više vlada u mogućnosti slobodno ući u naše živote na autoritaran način. I to će i učiniti.

Mark Regnerus, sociolog na Sveučilištu Texas u Austinu, nedavno je rekao: „Mislim da možete imati socijalni mir bez mnogo netaknutih obitelji, ali to će biti jako skupo, i izgledat će kao „Huxley – Vrli novi svijet“. Dakle [netaknute obitelji] ne samo da su optimalni scenarij… nego i najjeftiniji. Koliko često u životu dobijete najbolje i najjeftinije u istom paketu?“

Brak nije rastezljiv pojam. On je postojan i nepromjenjiv. On nudi najbolje za djecu i društvo. Ne smijemo krivotvoriti ni sakatiti njegovu definiciju i time uskraćivati njegovo bogatstvo sadašnjim i budućim naraštajima.

 

 

 

Izvor: http://www.thepublicdiscourse.com/

Parlamentarni izbori 2020.

Možda vas zanima:

Procesija s kipom Gospe Fatimske i relikvijama

Procesija s kipom Gospe Fatimske i relikvijama

I ove godine na blagdan Gospe Fatimske, u petak 13. svibnja 2022., održat će se javna procesija s kipom Gospe Fatimske i relikvijama mnogih svetaca. Procesija počinje u 17.30 sati pred zagrebačkom Katedralom. Nakon što je Sveti Otac ove godine...

Otkriće o svetom Josipu, zaštitniku Hrvatske

Otkriće o svetom Josipu, zaštitniku Hrvatske

Sveti Josip zaštitnik je Hrvatske od 1687. godine kada je Hrvatski sabor o tome donio službenu odluku. Tekst te saborske odluke nalazi se, među ostalim, i na službenim stranicama Hrvatskog sabora i navodno glasi ovako: „Sveti Josip, Krista...

Nove mjere Stožera – udar na zdrav razum?

Nove mjere Stožera – udar na zdrav razum?

Zaoštravanje epidemioloških mjera i restrikcija koje nam je danas svečano najavio i obznanio Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske novi je dokaz one stare mudrosti da se glupost nikada ne umara. Od početka pandemije korona virusa veliki dio...

Vigilare obranio slobodu govora i prava katoličkih vjernika

Vigilare obranio slobodu govora i prava katoličkih vjernika

Nakon naloga Vrhovnog suda za izuzećem sutkinje Sandre Artuković Kunšt zbog ideološke (lgbt) pristranosti iz postupka udruge „Dugine obitelji protiv Vigilare“ i ukidanja prvostupanjske presude zbog „bitne povrede odredaba parničnog postupka“ i...

Građanski odgoj – roditelji, oprez!

Građanski odgoj – roditelji, oprez!

Zagrebački gradonačelnik Tomašević i njegov 'Muzemo', vrlo će brzo u gradske osnovne škole uvesti građanski odgoj i obrazovanje i to, kako su najavili, prema riječkom modelu, a možda i još liberalniji. Takvim programom građanskog odgoja potkopavaju...

Parlamentarni izbori 2020.