Dana 2. kolovoza 2017. Udruga Vigilare i njezin pravni tim priložili su svoj doprinos on-line Javnom savjetovanju o “Nacrtu prijedloga Zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji” pri Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Podneseni prilog predstavlja tek sažetak cjelokupnog pravnog mišljenja o tzv. kontroverznoj Istanbulskoj konvenciji, a koje je Vigilare nakon održane konferencije za medije 3. kolovoza 2017. u 10 sati, u svojem punom opsegu osobno dostavio u nadležno ministarstvo.
I. DIO
Rodnu ideologiju danas promiču kako pojedinci, tako i određene društvene skupine. Na zagovaranju i promicanju njezinih ideja svojski rade i međunarodne organizacije, od UN-a, preko VE do EU-a. Neizostavno je ukazati i na jedan od razloga lakoće puta do „porobljavanja“ masa i inficiranja istom. Naime, ista je zaogrnuta vrlo prihvatljivom, razumljivom i, u suvremenom svijetu toliko potrebnom, idejom promjene kruto tradicionalnog poimanja odnosa muža i žene, kako na polju bračnih i obiteljskih odnosa, tako i na području radnopravnih odnosa, kroz uklanjanje razlika u mogućnostima pristupa pojedinim sferama društvenog, gospodarskog, političkog, znanstvenog i inog života, nekada ekskluzive rezervirane isključivo za svijet muškaraca. Protiv takvih, zdravorazumski prihvatljivih i trenutkom društvene stvarnosti zadanih razloga, nitko ne bi imao ništa protiv.
Međutim, svako lice ima i naličje. Ovdje naglasak treba staviti upravo na naličje. Isto odgovara rušilačkom pohodu na spol (ženu i muškarca), dalje, na brak (žene i muškarca), a samim tim i na obitelj. Ako ne dvojimo da je upravo obitelj temelj društva i da društva nema bez obitelji, onda rušilački pohod na istu poprima sasvim jasni značaj – kojemu se u današnje doba, na žalost, često pripisuju pompozni nazivi tipa „kulturne revolucije“.
Rodna ideologija koja se prodaje gotovo za „prosvjetiteljsku; upakirana u omot na kojem su velikim slovima ispisane riječi: „priroda“; „sloboda“; „razum“ i „tolerancija“ gotovo da je lijepak za mnoge. Pogotovo onda ako se ne uspijeva razaznati da iza „prirode“ (biološke, spolne datosti, spola) stoji nasilje nad istom (rod kao društveni „konstrukt“), da iza „slobode“ i oslobađanja iz okova te i takve prirode, stoji trajno uzništvo, da umjesto „razuma“ koji bi trebao biti „u suglasju“ s prethodne dvije stavke, imamo patološko poimanje sebe i nijekanje vlastitog “ja“; a umjesto „tolerancije“ pojedinca spram vlastite prirodne, spolne datosti i pripadnosti, imamo krajnju „netoleranciju“ i od pojedinca i od onih koji ga sustavnom indoktrinacijom uvjeravaju kako je to isto društvo „netolerantno” spram njega, njegovih potreba i htijenja.
Naravno, takvi pojedinci postaju oruđe u rukama onih koji, za ljude poput njih, ne gaje ni trunku empatije, ljubavi i razumijevanja, već ih koriste kao sredstvo u promicanju vlastitih rušilačkih ideja postojeće civilizacije, u nadi stvaranja nekog novog društvenog poretka, po njihovoj namisli i mjeri. Ali, svakako društvenog poretka u kojem obitelj više neće biti temeljna stanica društva.
Ne samo što je rodna ideologija suprotna vjerskoj antropologiji, već je prije svega suprotna zdravom razumu. Shvaćanja o biološkoj, endokrinološkoj i ne znam sve kakvoj li predestiniranosti takvih pojedinaca, teško je bezrezervno prihvatiti ako pratimo slučajeve iz prakse europskih i nacionalnih sudova iz kojih razaznajemo da pojedinci koji su živjeli desetke i više godina u braku, izrodili djecu, izraze potrebu u jedanaestoj godini braka postati osobe drugog spola, ostati u tom braku jer su im tako bolje zaštićena prava i interesi i što li sve ne?
Pita li se međunarodna zajednica – gdje su u svemu tome „pogubljena“ prava djece, „najbolji interes djeteta“ kojeg ista u pojedinim dokumentima ističe kao svojevrsno „nadpravo“ a onda ga prigodno, potpuno zanemari?
A kako i ne bi kad je upravo ona ta koja intrigira i potiče potrebu pojedinaca „za promjenom“, puna razumijevanja za njihovo poimanje pitanja „osobne sreće“ „ispunjenosti“, „ostvarenosti“ i sl., a zapravo, takvi pojedinci postaju tek sredstvo u njenim rukama za ostvarenje temeljito isplaniranog, konačnog nauma. Rodna ideologija nije i ne može biti znanost, to je, kako je lijepo jednom rekao Ivica Šola „ . . . neka vrsta ezoterije, čak i gnoze, u smislu prijezira prema biološkoj naravi, ideologija koja smjera k ozakonjenju raznih perverzija i odgojno-obrazovnom teroru nad djecom“.
Živimo u vremenu kada se ljudi rado pozivaju na nužnost tolerancije, pa se s pravom pitamo zašto ne toleriraju, uvažavaju i poštuju stav da je kod onog „biti muško i žensko“ naglasak na „biti“ i upravo u duhu netolerancije spram naravne datosti, naravnog „biti“, gubeći se u bespućima zavodljivosti netolerancije, teže izboru, obliku i modelu, po sistemu „sam svoj majstor“?
I onda, kada takvim nastojanjima, društvena zajednica stvori podjele u društvu, sveopći metež i trvenja, postaju od svih skupa, sretni jedino zagovaratelji, promicatelji sulude ideologije. Da to nije tako, zar bismo čitali i slušali o ljudima koji su promijenili spol i postali ono što su „željeli“ pa se nakon toga zatekli u još većem problemu iznalaženja načina kako se vratiti u svijet kojem su od rođenja pripadali.
Istina je oduvijek bila i svjedok same sebe i onoga što je lažno, dakle, rodna teorija je osuđena na propast.
„S njom se“ kako je jednom kazala B. Rosenkranz, austrijska političarka i zastupnica u Europskom parlamentu, „ne može živjeti. S njom se može samo umrijeti. Pitanje je hoćemo li se uspjeti pravovremeno osloboditi mreže tih zabluda? Jer najgore posljedice ostaju na jednom esencijalno važnom području, a to je pedagogija. Kakve sve posljedice ostaju na djetetu kojem je odmalena uzdrmana sigurnost u tako očitu datost vlastitog spola, a koja se dalje treba razvijati preuzimajući odgovarajuće forme ponašanja odraslih. Posljedice su i više nego katastrofalne. Ipak, u konkurenciji kultura koje sada postoje, ne može postojati kultura koja ide protiv Zakona Života. Pitanje je samo hoćemo li se na vrijeme osvijestiti ili ćemo dopustiti da nas rodna ideologija uništi“.
Više optimizma glede ishoda rodne ideologije iznalazimo u stajalištu M. A. Peeters koja rodnu ideologiju uspoređuje s divom na glinenim nogama ili s kućom sagrađenom na pijesku.
„Rodna ideologija apsolutizira individualnu slobodu, a zapravo je konformistička i hoće sve građane svijeta svrstati u svoje redukcionističke klišeje. Pravi se da je holistička i da uzima u obzir kompleksnost stvarnosti, a zapravo se zatvara u stereotipe koji isključuju stvarnost (ako postoji stereotipizirana kultura u kojoj je diskurs odvojen od stvarnosti, u kojoj ljudi više ne razmišljaju svojom glavom, onda je to upravo ona u kojoj živimo – naime postmodernost). Rodna ideologija nije sposobna dati odgovor na čežnje čovječanstva. Ona je, naprotiv, čovječanstvo uzela za taoca.“
Put do ljudi olakšava joj, barem za sada, i jezik, točnije mogućnosti koje pruža lingvistički inženjering kao moćno oruđe u rukama takve ideologije, a o čemu je u tekstu već bilo riječi. Ljudi olako prihvaćaju rodno ideologijsku terminologiju koja se uvlači često tiho, poput tàta, u sve pore života, kroz propise, medije, vrtićke programe, školsku literaturu, u obrazovni i zdravstveni sustav i sl. Izbjegava se koristiti sintagma „rodna ideologija“ jer ista bi barem za jedan dio javnosti predstavljala poziv na oprez ili barem generirala dvojbama i otvarala pitanja.
Korisnije i učinkovitije je pozivati se na napore za ostvarenje ravnopravnosti spolova. Sveprisutna laž koja ubire plodove svoje kameleonske umješnosti. Duboko vjerujemo, samo za neko vrijeme.
Ogulin, 2. kolovoza 2017. godine
Udruga Vigilare – punomoćni odvjetnik mr. sc. Mario Vojvodić
II. DIO
Nalazimo se na povijesnoj prekretnici jer države stranke Istanbulske konvencije (dalje IK) ignoriraju osnovna načela međunarodne i europske zaštite temeljnih ljudskih prava i tako pristaju na buduće konflikte.
Rodna perspektiva nije uobičajena neutralna zakonska reforma nego ideologijski opterećena politička strategija na čijem kraju stoji transformacija društva, odnosno nova kulturna revolucija.
Dođe li do provedbe konvencije, trebamo se bojati da će mnoga temeljna prava koja danas poznajemo postati stvar prošlosti.
Kada se radi o posebno važnim pitanjima ljudske egzistencije i identiteta, etičke, moralne i pravne konflikte ne treba izbjegavati, već stvar treba postati tema transparentne i otvorene javne rasprave.
Spolni identitet sastavni je dio ljudskog identiteta te se uglavnom u svim nacionalnim ustavima i u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP) štiti kao pravo na privatnost i intimu.
Spolni identitet je sastavni i konstitutivni dio prava na brak i obitelj, vjersku slobodu, kao i prava roditelja na odgoj vlastite djece.
Karakteristično za novu definiciju roda iz čl. 3 c IK, tj. za rodnu perspektivu jest da zadire u mnoga područja svakodnevnoga života i utječe na ljudska prava koja su pod posebnom zaštitom nacionalnih ustava i međunarodnih konvencija.
Rodna perspektiva se sukobljava sa svakim pravom čije su dodirne točke muški ili ženski spolni identitet – i to se ne događa kao neželjena nuspojava, nego joj je cilj izazivati te sukobe.
Na ustavnoj razini naziru se mogući sukobi s temeljnim pravom na privatnost i obiteljski život (čl. 8 EKLJP), pravom na brak (čl. 12 EKLJP), pravom roditelja na odgoj djece (čl. 2 EKLJP DP 1) i slobodom vjeroispovijesti (čl. 9 EKLJP).
Koncept roda teško je definirati jer se radi o nejasnom i promjenljivom konceptu koji se neprestano mijenja i krije iza nejasne retorike.
Međutim težište ovog teksta nije na objašnjavanju što rodna ideologija jest, nego primijetiti što ona sigurno nije.
Jedina postojana i nepromjenljiva karakteristika rodne ideologije je da kritizira i dovodi u pitanje tradicionalne društvene strukture i načine razmišljanja i u konačnici promiče njihovu dekonstrukciju, znači njihovo ukidanje.
Filozofska i ideološka referentna točka rodne perspektive (poznate i kao gender mainstream) jest feminizam, tj. svjetski pokret žena. Kritika podjele spolnog identiteta na muški i ženski i društveno preferirane heteroseksualnosti, na razne je načine zastupljena u feminizmu.
Ne možemo se ovdje detaljno osvrnuti na sve oblike rodne perspektive, no svima njima je u biti sadržano s jedne strane neprestano odbacivanje biološki urođene spolnosti (muško i žensko) i, s druge strane, neprestano odbacivanje biološki urođene heteroseksualnosti.
Jedna od najpoznatijih i najradikalnijih kritičarki podjele na dva prirodna spola je Simone de Beauvoir koja je skovala uzrečicu: „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“, čime je htjela izraziti da čovjekov spol nije biološki određen, nego društveno konstruiran. Ovdje se također radi o socijalnom konstruktivizmu.
Sljedeća kontroverzna feministička ikona je Judith Buttler koja u potpunosti odbacuje postojeći spolni identitet i poziva na njegovu dekonstrukciju da bi se napravilo mjesta za testiranje novih rodnih identiteta (Queer Theories).
Nijedno od tih stajališta nije znanstveno održivo i ne može pribaviti nikakva empirijska ili prirodoznanstvena potvrđena referentna mišljenja. Jedini empirijski, tj. medicinski pokušaj rodne teorije da dokaže da je rod društveno-kulturni konstrukt, doživio je dramatični neuspjeh. U svojoj knjizi „Dječak koji je odrastao kao djevojčica“ John Calapinto priča spektakularnu, ali i dramatičnu životnu priču Brucea/Brende/Davida Reimera koji je kao dijete liječničkom greškom, nakon neuspješnog obrezanja, podvrgnut promjeni spola, i kojega je otad psihološki i lijekovima tretirao John Money, osporavani američki psiholog i pedagog. Money je obećao roditeljima djeteta da dječaka može učiniti djevojčicom. Psihološki i tretmani lijekovima trajali su godinama i nisu polučili nikakva uspjeha. Na kraju, tako zlostavljan, David Reimer je uslijed teških trauma 2004. godine oduzeo sebi život. Taj neuspjeli medicinski eksperiment još se i danas navodi kao dokaz teorije da je rod moguće kulturno uvjetovati.
Europska politika ravnopravnosti spolova započela je krajem 70-ih godina s načelom jednakih plaća za muškarce i žene (ex Art. 119 UEZ), danas čl. 157 UFEU. Pravna praksa suda pravde Europske Unije je vodila korak po korak k optimizaciji i povećanju učinkovitosti politike ravnopravnosti spolova. Do tada se isključivo radilo samo o jednoj dimenziji politike tržišta rada. Nakon Svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995., na kojoj je prvi put kao temeljno načelo formuliran gender mainstreaming u vidu neobvezujućeg zakona (soft law), tadašnja Europska zajednica (EZ), odnosno kasnije Europska Unija (EU), preuzima rudimentarni koncept gender mainstreaminga, napuštajući tako razinu čiste politike tržišta rada i otvarajući se korak po korak društveno-političkim i društveno-kulturnim utjecajima (dijelom radikalnih) političkih zahtjeva svjetskog pokreta žena.
Kroz usklađivanje EU koje stalno napreduje, miješalo se – na netransparentan i nedemokratičan način – sve više mjera politike tržišta rada koje u biti spadaju pod nadležnost EU, s pravno-političkim, tj. društveno-kulturnim mjerama koje su, u biti, izuzete iz nadležnosti EU. (Čl. 4 i 5 UEU u svezi s čl. 1, 2, 3 i 4 UFEU).
Pravno-politička horizontalna klauzula koja je dopustila miješanje politike tržišta rada predstavlja čl. 8 UFEU Lisabonskog ugovora koji izlazi iz pravne politike ravnopravnosti spolova na tržištu rada i postavlja pravne temelje za rigorozne društveno-kulturne politike ravnopravnosti spolova u EU. Međutim, horizontalna klauzula u čl. 8 UFEU ne ustanovljuje kompetencije. Ne daje nikakvu samostalnu kompetenciju. Unija ovdje može djelovati samo unutar kompetencija koje joj već ionako pripadaju.
Neovisno o napredovanju europske pravne politike usklađivanja, do sada još nije došlo do potpunog stapanja dimenzije politike tržišta rada i društveno-kulturne dimenzije. Potpuno stapanje dovelo bi u pitanje europsku pravnu raspodjelu kompetencija (čl. 2, 3 i 4 UFEU) i povrijedilo načela samostalnosti i supsidijarnosti (čl. 4 i 5 UEU).
Koristeći gore navedene principe čl.8 i 12 EKLJP svakome građaninu daje pravo da svoje spolno samoopredjeljenje i identitet unese i u svoj brak te u svoju obitelj. Ovo podrazumijeva i slobodnu odluku da se tradicionalni brak između muškarca i žene postavi kao temelj osobnog načina života.
Obiteljskoj autonomiji na osobit način pripada dobrovoljna odluka življenja tradicionalnih podjela uloga u obitelji te zbog prava roditelja na odgoj vlastite djece i prenošenje te tradicije na vlastitu djecu.
Prema čl. 2 Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:
„Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.“
U svom pravnom sadržaju navedeni članak štiti djecu od državne indoktrinacije.
Objektivna je realnost i opće ljudsko pravo da velika većina ljudi i obitelji, odnosno roditelja, pri odgoju svoje djece prihvaća biološku razliku muško-žensko i posljedice koje takvo razlikovanje nosi po pitanju spolnog identiteta svoje djece, kao biološki unaprijed zadanu i objektivnu činjenicu.
Roditelji nemaju nikakav razlog za sumnju u ovu biološku stvarnost, budući da je ona promatrana iz perspektive evolucijske biologije, conditio sine qua non za opstanak ljudstva, a također i što je razlog postojanja njihove djece. Stoga ne može postojati nikakav interes roditelja da se država u pogledu ovako osjetljive materije upliće u odgoj djeteta te na njih utječe na ideološkoj i psihičkoj razini.
Posebna važnost obitelji ogleda se i kroz čl. 16. st. 3 ODLJP, budući da je tamo obitelj definirana kao:
„…prirodna i temeljna društvena jedinica, i ima pravo na zaštitu društva i države“
te je izrijekom navedena pozitivna obveza države po ovom pitanju.
Obitelj također štiti i čl. 17 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Obitelj dodatno štiti i čl. 23. st. 1. koji obitelj kao prirodnu i temeljnu jedinicu društva stavlja pod posebnu zaštitu.
Iako bi država prema ovom poimanju trebala biti dužna štititi područje intime i obitelji, države potpisnice Istanbulske konvencije kroz planiranu implementaciju rodne teorije nagrizaju zdrave obiteljske i društvene strukture jer se njezinom ratifikacijom kroz aktivne odgojne mjere obvezuju suprotstaviti tradicionalnim i vjerskim ulogama spolova te ljudima, a osobito školskoj djeci pružati sliku društva suprotnu postojećoj. Odgoj kroz rodnu perspektivu ne predstavlja neutralnu metodu odgoja kako bi se postigla ravnopravnost spolova, nego odgoj u teoriji i praksi političkog sukoba. Tako se pomoću rodne perspektive pokušava djecu i mlade izvan roditeljske kuće, preko školskog i kulturnog sustava odgojiti za buduću izmjenu temeljnih postulata društva, odnosno za kulturnu revoluciju. To jest velika opasnost za obitelj.
U kontekstu rodne perspektive (čl. 3c, 7 12, 13 i 14 IK), svaka državna mjera koja za cilj ima izazvati promjenu svijesti ili ponašanja u pogledu spolnosti kod pogođenih građana i školaraca, krši pravo na spolno samoopredjeljenje pogođenih školaraca i građana.
Stoga države potpisnice Istanbulske konvencije i Europska unija ne mogu provoditi rodnopravne mjere po uzoru na Konvenciju, a da pri tome ne naruše relevantne slobode i ustavna prava građana.
Frankfurt na Majni, 2. kolovoza 2017. godine
Udruga Vigilare – odvjetnik Tomislav Čunović
