‘STARA’ I ‘NOVA’ LJUDSKA PRAVA
U posljednjih se pedesetak godina UN sustavno udaljuje od svog izvornog duha i povjerena mu poslanja. Deklaracija iz 1948. počiva na univerzalnim načelima koja se temelje na naravnom poretku. Toj se Deklaraciji sve više dodaju neka „nova ljudska prava“, a UN i neke od njegovih agencija ponašaju se kao da imaju mandat za razradu koncepcije ljudskih prava koja su korjenito drugačija od onih iz 1948.
Opća je povelja bila usmjerena na ljudsku osobu kao razumno, slobodno, odgovorno biće sposobno za solidarnost i ljubav. UN danas nudi sliku čovjeka koji više nije osoba – biće otvoreno za druge i za transcendenciju – nego pojedinac koji bira svoje istine i svoju etiku. Istinu se više navodno ne može spoznati, pa se ni ljudsko ponašanje ne može prema njoj ravnati. Istina je postala predmet dogovora. Prava čovjeka više nisu nešto priznato i proglašeno. Njima se trguje. Ona su izraz volje jačega. Njih se nameće. Više nema mjesta za objektivne moralne norme koje su zajedničke svim ljudima. Više se ne može govoriti o vrijednostima koje se podrazumijevaju same po sebi zato što su same po sebi poželjne. Više se ne govori, na primjer, o poštivanju dostojanstva svakoga čovjeka, ma tko on bio.
Nove su „vrijednosti“ izopačene. Povode se za hirovima pojedinca. Takve „vrijednosti“ ne mogu povezivati i ujedinjavati ljude, mogu ih samo zavaditi. Uz takvo shvaćanje čovjeka i vrijednosti, ljudska se prava svode na katalog sitnih potraživanja pojedinaca. Budući da više nema objektivnih vrijednosti i da ih razum ne može spoznati, „vrijednost“ postaje ono što zadovoljava obijest pojedinca. Budući da postoji samo pojedinačno dobro, sreća više ne ovisi o zajedničkom dobru. To je čista suprotnost tradicionalnom humanizmu po kojemu sreća ovisi o zajedničkom dobru. UN je prihvatio takvu koncepciju. To vodi ravno u provaliju.
Da su „nova ljudska prava“ nositelji novoga totalitarizma, potvrđuje neprestano i lukavo pozivanje na toleranciju. Korištenje te riječi skriva relativizam koji je spreman prihvatiti sve, pa i ono najgore. Međunarodni se laicizam služi tom tolerancijom kako bi nametnuo jedan žestoko protukršćanski racionalizam. Događaji posljednjih godina pokazuju da se i taj navodni racionalizam sve više i više gubi u izmaglicama iracionalnih i neznanstvenih teza. Čim pojedinačna prava ugrožavaju ona sveopća, nešto nije u redu.
VOX POPULI PROTIV DIKTATURE
Relativizacija istine počela je time da nema apsolutne istine, nego da svatko ima svoju istinu i da su sve istine jednakovrijedne, a dovela je do toga da se pitanje istine zapravo više uopće ni ne postavlja. Nije bitno što je istinito, nego oko čega ćemo se dogovoriti, ali se u tom dogovaranju većinu više ni ne pita što misli. Manjina manipulativno nameće svoje ideje. To su značajke diktature. U Crkvi postoji izreka: Vox populi, vox Dei. Glas naroda je Božji glas. To šampioni nove kulture i etike ne mogu podnijeti, a jasno je i zašto: ne žele znati što kaže narod, a još manje što kaže Bog. To smo u Hrvatskoj počeli osjećati kada je krenuo val procesa pristupanja EU. Taj nas je val svom snagom zapljusnuo kada je na vlast došla politička ljevica. Ključnu ulogu u preodgajanju igraju mediji i škola. Slično se može očekivati u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i drugim zemljama Europe čim tamo krene proces europskih integracija.
PRAVA PROTIV PRAVA
Zapadnom kulturom upravlja nova etika koja je razgradila savjest, što je dovelo do toga da većina ljudi više ne razlikuje dobro i zlo. Zato ih je lako manipulirati, što je nezdrava, čak opasna situacija. Ugaoni kamen nove kulture je sloboda izbora ili pravo na izbor. Sloboda je radikalizirana do te mjere da pojedinac ima pravo biranja protiv prirode i protiv antropološke strukture čovjeka, protiv istine, protiv stvarnosti, protiv božanskoga zakona. Individua se mora moći osloboditi vječnoga zakona koji je upisan u ljudsku narav jer on navodno ograničava slobodu izbora.
Na početnom stupnju borbe, da bi svojim radikalnim ciljevima dali prizvuk moralnog i pravnog legitimiteta, aktivisti zapadne kulturne revolucije u jezik su uveli cijeli niz novih „prava“: pravo na slobodnu ljubav, pravo raspolagati svojim tijelom, pravo na kontracepciju, pravo na pobačaj, pravo na izbor, pravo na umjetnu oplodnju, pravo na seksualnu orijentaciju i tako dalje. Nakon toga – da bi promijenili mentalitete u svoju korist – borili su se na fronti obrazovanja i kulture. Tek na kraju borbe poradili su na tome da se njihovi ciljevi integriraju u politiku i u zakone. Zabrinutost se pojavila tek kada su radikalni programi već zaprijetili da će ući u nacionalna zakonodavstva i međunarodno pravo, dakle na kraju revolucionarnog procesa kojega je trebalo nadzirati unaprijed.
Zapadna kulturna revolucija od prava je učinila konfliktualan proces promjena jer dopušta posve proturječne mogućnosti izbora. Jedni primjenjuju pravo na život na nerođeno dijete kojemu prijeti pobačaj, a drugi na ženu koja želi počiniti pobačaj. Sadašnja je kulturna tendencija zahtijevati onoliko prava koliko ima mogućnosti izbora: pravo umrijeti ili izabrati svoju smrt, pravo ne roditi se (usp. Presuda Perruche u Francuskoj od 17. studenog 2000.), pravo na željeno dijete (potpomognuta oplodnja), pravo da se ukloni ono koje nije željeno (pravo na pobačaj), pravo na „seksualnu orijentaciju“ lezbijki, homoseksualaca, pedofila i drugih nastranih, pravo na mijenjanje vjerskih tekstova koje se smatra diskriminirajućima, pravo homoseksualnih parova na brak kojim se dokidaju prava heteroseksualnih parova, pravo na usvajanje djece kojim se dokida pravo djeteta na oca i majku, pravo na umjetnu oplodnju muškim sjemenom za žene koje ne podnose muškarce, pravo na korištenje surogat-majki za muškarce kojim se dokida pravo žene da zadrži dijete u slučaju da naručitelj zatraži pobačaj, pravo na „povjerljivost“ za adolescente protiv volje njihovih roditelja i tako dalje.
Pravo na izbor za sebe traži globalan normativni autoritet. Kao norma, pravo na izbor se postavlja iznad svakog transcendentnog načela. Najteži se grijesi uzdižu na razinu univerzalno zaštićenih ljudskih prava. Time se uskraćuje pravo na slobodu vjeroispovijesti. Agenti revolucije smatraju da je uloga religije stvoriti okvir za ljudsku ugodu, a da tradicija mora biti nemilosrdno odbačena ako predstavlja kočnicu. Smatraju da običaje, kulture i religije treba preispitati u svjetlu novih prava te da se običaji, kulture i religije moraju prilagoditi novim pravima. Sve što im se protivi etiketira se kao „vjerski fundamentalizam“ i „neodgovornost“.
Otkada je pokrenuta inicijativa za uvođenjem u Ustav definicije braka kao zajednice žene i muškarca, mediji protiv nje vode najžešću kampanju ikada viđenu u Hrvatskoj. Tek što smo se ponadali slobodi, evo nam novog totalitarizma. Ta medijska kampanja ni u čemu ne zaostaje za onima koje su se koristile u Staljinovu Sovjetskom Savezu i Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj. Sjetimo se što je ravnatelj HTV-a rekao neposredno po preuzimanju dužnosti, naime da je na HTV-u na prvom mjestu lojalnost kući, a tek poslije nje dolazi novinarska profesionalnost i drugi elementi novinarske etike.
DESTABILIZIRATI RELIGIJE
Monoteističke religije predstavljaju izvanredno velik izazov, zato što svoj autoritet crpe iz božanske objave, što je teško razgraditi. Najveći problem socijalnih inženjera je to, da se religijski nauk protivi permisivnom seksualnom odgoju adolescenata, pobačaju, homoseksualnosti, „istospolnom braku“ i sličnom. Eksperti nove globalne etike znaju da će njihova pobjeda biti potpuna i konačna samo ako u tim točkama uspiju destabilizirati religije. Religije treba promijeniti, ne odjednom niti brutalno, nego malo pomalo i suptilno. Jedna od strategija kojima se služe je „proaktivno partnerstvo s religijama“.
Pritom se koriste brojne dobro razrađene taktike.
• Naglašavati da unutar jedne te iste religije svi nemaju ista stajališta i ohrabrivati one koji „odstupaju od pravila“. Ukazivati na protuslovlje koje postoji između doktrine i prakse i ohrabrivati one koji „odstupaju od doktrine“. Poticati „napredne“ vjernike da rade na transformaciji mentaliteta „konzervativnih“ vjernika. Tražiti saveznike među vjernicima i pretvoriti ih u agente koji će unijeti pomutnju u savjest vjernika. U većinski katoličkoj Hrvatskoj, tu ulogu zdušno igraju neki navodno katolički portali, novinari i svećenici.
• Organizirati kampanje u kojima se objašnjava da religije „usporavaju društveni napredak“. Inzistirati na tome da se promijene one vjerske prakse koje navodno „krše ljudska prava“ i istovremeno poštivati „potrebu za odvijanjem rituala“. Ulogu religije svoditi na privatni prostor, na „sućut“, „milosrđe“… Pozivati na stvaranje „teologije sućuti a ne osuđivanja“. U tu se svrhu marljivo manipulira izjavama pape Franje.
• Pojašnjavati vjerski sadržaj, da bi ga se redefiniralo u svjetlu novih ljudskih prava. U Hrvatskoj to pokušavaju neki političari i udruge neumorno citirajući Bibliju.
• Angažirati mlade da drugim mladima govore o njihovim pravima. U Hrvatskoj je odličan primjer za to HTV-ova emisija za mlade “Ni da, ni ne” u kojoj odrasli na vrlo perfidan način usmjeravaju razmišljanje i odluke koje donose mladi, koji onda utječu na druge mlade.
Danas treba još jasnije i glasnije osuđivati totalitarne tendencije koje se skrivaju iza krinke borbe za „nova“ ljudska prava.
Lidija Paris
