fiksni: +385 1 6446 420, faks. +385 1 6446 421, mob: +385 99 7780 969 info@vigilare.org

Vrli britanski sveučilištarci: “Pedofilija je prirodna i normalna… Normalne muškarce djeca uzbuđuju”!

“Pedofilični interes je prirodan i normalan za ljudske mužjake”, tvrde. “Bar značajna manjina normalnih muškaraca, željela bi imati spolni odnos s djecom… Normalne muškarce djeca uzbuđuju”.

Je li ovo neki žuti pamflet iz sedamdesetih ili ranih osamdesetih, razdoblja slavnih osoba-zlostavljača i zloglasne PIE (Paedophile Information Exchange) ili anonimni komentar na nekoj ilegalnoj mrežnoj stranici? Nije. Izjava da je “pedofilija prirodna i normalna” nije izjavljena prije tri desetljeća, već prošlog srpnja. I to ne privatno, nego kao jedna od glavnih zaključaka akademske rasprave koja je na poziv organizatora održana na Sveučilištu Cambridge gdje su sudjelovali mnogi stručnjaci.

Kao jedne od prezentacija bile su i one naslova: “Oslobađanje pedofila: diskurzivna analiza” i “Opasnosti i razlike: udjeli hebefilije”(seksualna sklonost prema djeci u ranom pubertetu, od 11 do 14 godina)

Jedan od sudionika bio je i Tom O’Carroll, višestruki seksualni prijestupnik i dugogodišnji aktivist za legalizaciju seksa sa djecom te bivši šef aktivističke grupe za promociju pedofilije ‘Paedophile Information Exchange’- PIE. ‘Prekrasno!’ napisao je tada na svom blogu nakon prezentacije, ‘Jedni od rijetkih dana kad sam se osjećao relativno popularno.’

Nakon nedavne osude Rolfa Harrisa, dječjeg zabavljača koji je po 12 točaka osuđen za napad na četiri djevojčice i djevojke tijekom 80-tih godina, te istrage o pokojnom Jimmy Savileu, koji je radio kao DJ za BBC, a koji je desetljećima napastvovao djecu, starce pa i leševe u bolnicama po Velikoj Britaniji i zataškavanja seksualnih skandala u kabinetu za vrijeme Margaret Thatcher, Britanija je ušla u grotlo zlostavljanja djece u osamdesetim godinama. I usred gnjeva stanovništva gotovo nezapaženo prolaze pokušaji akademske zajednice da se pomaknu granice o prihvatljivosti seksa s djecom.

Uz pilule, legalizaciju homoseksualnosti i smanjenje tabua protiv predbračnog seksa, sedamdesete su bile doba nagle seksualne emancipacije. Mnogi su već tada vidjeli priliku da se pomaknu granice shvaćanja seksualnog odnosa s djecom, a neke od najvažnijih podrški su došle iz akademske zajednice.

Godine 1981., ugledni izdavač, Batsford, objavio je ‘Stajališta o Pedofiliji’, urednika Briana Taylora, predavača sociologije na Sveučilištu Sussex, u kojoj oporava predrasude o seksualnim odnosima s djecom.  Zabrinjavajuće, knjiga je ciljala ‘socijalne radnike, djelatnike na javnim funkcijama, službenike probacije i odgajatelje’. Pogledi mnogih suradnika, iako ne svih, izrazito su pro-pedofilski nastrojeni. Barem dvojica su bili članovi PIE, i bar jedan, Peter Righton, (koji je, nevjerojatno, bio direktor obrazovanja u Nacionalnom institutu za socijalni rad) je kasnije osuđen za seksualni zločin protiv djece. No, iz perspektive današnjice, fascinantna stvar u vezi rada “Stajališta o Pedofiliji” je da su najmanje dvojica suradnika još uvijek akademski aktivni i utjecajni.

Jedan od njih je Ken Plummer, emeritus profesor sociologije na Sveučilištu Essex, koji je napisao: ‘Izoliranost, tajnost, krivnja i patnja mnogih pedofila nisu svojstven fenomen već proizilaze iz ekstremne društvene represije stavljene na manjine.’… ‘Pedofilima se govori da su zavodnici i silovatelji djece; no oni znaju da su njihova iskustva puna ljubavi i nježnosti. Govori im se da su djeca čista i nevina, lišena seksualnosti; no oni iz vlastitih iskustava svog djetinjstva i iskustava susreta s djecom znaju da to nije tako’.  Na svom blogu je 2012. objavio poglavlje koje je napisao za knjigu ‘Muška međugeneracijska intimnost’. Tamo stoji: ‘Dok je homoseksualnost postala malo manje nepoćudna za moral, pojavio se novi narodni vrag – zlostavljači djece’ … ‘Mnogi odrasli pedofili navode da dječaci aktivno traže seksualne partnere … djetinjstvo samo po sebi nije biološki dano, već povijesno proizveden društveni pojam.’

Prof. Plummer je potvrdio za ‘The Sunday Telegraph’ da je bio član PIE kako bi ‘olakšao’ svoja istraživanja. Izjavio je i: ‘Nikada ne bih želio da se bilo koji moj rad koristi kao opravdanje za izvršenje ‘loših stvari’, a pod tim smatram sve prisilne, uvredljive eksploatacijske seksualnosti. Žao mi je ako sam na bilo koga negativno utjecao ili ako sam bilo koga ohrabrio za loše stvari’. Međutim, nije odgovorio na pitanje stoji li i dalje iza gledišta izraženih u osamdesetim i devedesetim godinama. Glasnogovornik Sveučilišta Essex tvrdi da rad prof. Plummera ‘nije iskazao potporu za pedofiliju’ te je naveo povelju Sveučilišta koja akademskom osoblju daje ‘slobodu unutar zakona kako bi iznijela kontroverzna i nepopularna mišljenja, bez stavljanja sebe u opasnost’.

Graham Powell je jedan od najuglednijih psihologa zemlje, bivši predsjednik Britanskog psihološkog društva i trenutni pružatelj usluga psihološke podrške za Agenciju za organizirani kriminal, policiju i Zakladu za internetsku sigurnost. Međutim, u ‘Stajalištima o Pedofiliji’, on je koautor poglavlja u kojem stoji: ‘Prema javnom mišljenju, većinom se pretpostavlja da je pozornost pedofila traumatična i da ima trajne i potpuno štetne posljedice za žrtvu. Dokazi koje smo ovdje razmatrali ne podržavaju to stajalište… moramo se pitati ne zašto su učinci pedofilskih akcija tako veliki, već zašto su tako mali’. Poglavlje priznaje da je bilo ‘metodoloških problema’ sa studijama na koje su se autori oslanjali i zbog kojih su njihovi zaključci ostali malo nedorečeni. Dr. Powell je za The Sunday Telegraph izjavio da je ono što je napisao bilo potpuno u krivu i da dubok žali ako je na bilo koji način otežao žrtvama. Izjavio je i da su znanstveni dokazi u 1981. bilo vrlo loši, ljudi jednostavno nisu shvaćali što se događa. Postojao je nedostatak razumijevanja na akademskoj razini. Dr. Powell je također izjavio da nikada nije bio član PIE.

Čini se da ‘nedostatak razumijevanja na akademskoj razini’ ponovno dolazi do izražaja. Naime, spomenuta konferencija na Sveučilištu Cambridge, održana 4. i 5. srpnja prošle godine, bila je o klasifikaciji seksualnosti u DSM-u, standardnom međunarodnom psihijatrijskom priručniku koji se koristi i od strane policije i sudova. Vodila se žestoka borba zbog prijedloga Američkog psihijatrijskog udruženja (APA), da se hebefilija uključi kao poremećaj u novom izdanju priručnika, a prijedlog je odbijen. Prijedlog je nastao zbog puberteta kod djece koji počinje ranije nego ikada u posljednjih nekoliko desetljeća, a kao rezultat toga, sadašnja definicija pedofilije – pretpubertetska seksualna privlačnost – izostavlja previše mladih ljudi. Ray Blanchard, profesor psihijatrije na Sveučilištu u Torontu, koji je vodio APA-inu radnu skupinu o tom pitanju, rekao je da bi se, ukoliko se ne bi na neki drugi način obuhvatila hebefilija u novom priručniku, ‘moglo sve svesti na tvrdnju da je službeni stav APA-e da je seksualna sklonost ka djeci u ranom pubertetu normalna’.

Prof. Blanchard je kritiziran od strane govornika na konferenciji u Cambridgeu, Patricka Singy, s Union koledža u New Yorku, koji je rekao da će hebefilija biti zloupotrebljavana kao dijagnoza za pritvaranje seksualnih prijestupnika kao ‘duševno bolesnih’ ili ‘seksualno nasilnih grabežljivca’ čak i nakon što su izdržali svoje kazne. No, možda i najkontroverznija prezentacija je bila ona Philipa Tromovitcha, profesora na Sveučilištu Doshisha u Japanu, koji je u prezentaciji o učestalosti pedofilije izjavio da su ‘većina muškaraca vjerojatno pedofili i hebefili’ i da je ‘pedofilni interes normalan i prirodan kod muškaraca’.

O’Carroll, bivši vođa PIE je bio oduševljen, na svom blogu je napisao kako se priključio prof. Tromovitchu i kolegama na piću nakon konferencije; ‘Razgovor je tekao vrlo ugodno, uz piće i prekrasnu rijeku Cam’.

Pošteno je reći da stajalište Tromovitcha ne predstavlja većinu akademskog mišljenja. Također je vjerojatno da su neki od akademskih protesta protiv ‘stigmatizacije’ pedofila reakcija protiv grubosti zakona prema seksualnim prijestupnicima. Na kraju, naravno, akademska istraga je trebala dovesti u pitanje konvencionalnu mudrost i nositi se rigorozno s dokazima, bez obzira na popularnost zaključaka.

U svakom slučaju, sada stvarno ne manjka dokaza o šteti koja nastaje zlostavljanjem djece. U svijetlu najnovijeg gnjeva zbog zločina iz prošlosti, vrijedno je razmotriti, treba li se u budućnosti osvrnuti na intelektualnu klimu koja im je to dopustila.

Izvor: The Telegraph