Saborski zastupnik Damir Kajin u saboru vrijeđa Boga, biskupe i najveće svetinje hrvatskih vjernika
Cjeloviti govor saborskog zastupnika Damira Kajina, u ime kluba IDS-a, na raspravi o Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji u hrvatskom Saboru, u srijedu, 11. srpnja 2012.
“Gospodine ministre, uvažena gospodo zastupnici,
Da, mnogi su rekli prije mene da u ovom Domu ima puno liječnika i oni su sigurno daleko kompetentniji od onih koji to nisu da govore o ovom zakonu.
Među nama je, dobro nema ga sada, don Grubišić koji sigurno može braniti jednu crkvenu dogmu, normu, nažalost nema ga ovdje.
Da se razumijemo, svi su govorili o Crkvi, govorit ću i ja. Ja isto tako stav Crkve duboko uvažavam, taj stav respektiram, poštujem, pa ako hoćete i prihvaćam, međutim, to ne znači da njihov sud dijelim u svakoj stvari, npr. o ovoj medicinski potpomognutoj oplodnji.
Jučer je gospo. Rebić otprilike ovako rekao – da liječnici, indirektno mislio je na Vladu, rade isto što je radio i Hitler. Doslovce tako, Slobodna Dalmacija od danas. Pa, ja kažem: gospodo, ma ko’ god to mislio, ovoj Vladi sve možete jednostavno imputirati, možete reći da je pretvorna, možete reći da je neuspješna, možete reći da nije etička, ali vući paralelu s nekim nacizmom, fašizmom – to jednostavno se ne smije raditi. Jučer smo, gospodo, isto tako slušali, evo ga, ovdje Novi list: Najveća tragedija hrvatskog naroda po HDZ-u – Jasenovac, Bleiburg i bebe iz epruvete. Najjača oporbena stranka objavila rat Zakonu o MPO uspoređujući ga s nacističkim tehnikama: eugenika, nacisti, razaranje temeljnih vrednota hrvatskog društva, incest. HDZ o Ostojićevom zakonu, str.2 i 3.
Pogledajte, gospodo, kako su lijepa ova dječica, malo su ljuta, ne reklamiram Novi list. Prema tome, nitko ih ne može uspoređivati tu dječicu s Bleiburgom, nitko ih ne može uspoređivat sa zlom jednoga Jasenovca.
Ja neću citirati naše biskupe, neću iznositi njihove tvrde stavove, ali da su imali prilike odlučivati prije 2000 godina, oni bi valjda spriječili rođenje Sina Božjega. Doslovce tako, e, doslovce tako.
Ja se slažem, gospodo, nerođeno dijete smatra se kao da je rođeno, tako je bilo za vrijeme Rima pa sve do ovih znanstvenih otkrića koja eto omogućuju, kao što smo ovdje čuli, da pod navodnicima neplodna žena može začeti. Mi se možemo sjetiti tu i Biblije. Znači, Crkva apsolutno, ona mora nastupati, mora nastupati oko svakog pitanja, ali ponekad ne kao što nastupa. U njenom poslanju je jasno da govori, ali prijetnje ne mogu biti ničije poslanje. Začeta, a nerođena djeca, mogu i prihvatiti – djeca su. Koja je njihova sudbina, netko će reći? Dugo ledeno doba! Međutim, da li ima veće, ljudskije, ako baš hoćemo Božje, kršćanske stvari od rođenja djeteta? Ja osobno smatram da nema. Svi mi danas govorimo ili nam govore, pa vi se bavite marginalnim, pa vi se bavite, ne znam, istospolnim brakovima, jutros kolektivnim ugovorima, ali nema bitnije stvari za društvo, za zajednicu, za obitelj, za budućnost, ako baš hoćemo za Crkvu – od rađanja novoga djeteta, našeg djeteta. Ponavljam, nema većega dara od novog bića, ne može biti.
Ok, ja razumijem poziciju Crkve, ali mi ostali za razliku možda od njih ne moramo živjeti u celibatu, mi imamo pravo radovati se novom biću. Jasno, i Crkva se raduje životu, daleko od toga, dapače. Mi imamo prava za razliku možda od crkvenih dostojanstvenika nadati se potomku, nasljedniku, djetetu, onome što bi narod rekao „našoj krvi“. Ja se slažem, i biologija, i medicina, i šta ja znam, i priroda, pa vjera, pa pravo, ponekad su silno okrutni i to je točno, ali tvrdim – nema većeg, nema vrednijeg dara od djeteta pa bio on začet, kako to neki od nas to poimaju, ili kao što netko kaže iz epruvete. To dijete je naše dijete, vaše, moje, nije bitno, ono je naše krvi, nije bitno.
Ja se slažem, neki će reći, umjetnom oplodnjom za jedno koje se rađa zamrznut će se 3, 4, 5, ne znam koliko, 6 embrija, ali neka nitko ne očekuje od mene u ovom trenutku da kažem da je 1 više od 4, 5, 6, ali u ovom slučaju usuđujem se kazati da je 1 više od 4, 5, ili 6. Jedno živo biće više je od 4, 5, 6 embrija, kolko god možda taj moj stav nehumano zvučio.
Mi se svi pozivamo na Crkvu, zato se i ja pozivam na Crkvu. Crkva ima prava na svoj izričaj, ja ga duboko poštujem. Nije bitno što taj crkveni, kako se oni zovu, episkopat, magisterij, nije bitno, nikada recimo za HDZ-ove vlade nije rekao da donosi neki zakon koji je duboko nehuman ili nemoralan. Nikada oni to nisu rekli, govorili su o grijehu strukture, to je govorio Bozanić kad je došao na čelo Zagrebačke nadbiskupije. Ali u ovom slučaju, ja sam duboko uvjeren da nisu u pravu. I zato bih isto tako rekao: gospodo biskupi, pitajte svoje vjernike da li bi pristali biti bez djece ili na umjetnu oplodnju i djecu, pardon, tu potpomognutu oplodnju kako zakon govori. Mnogi kršćani koji su daleko moralniji, daleko prosvjećeniji, daleko etičniji od mene pristali bi na zakon koji će im podariti dijete. I sva ta djeca sutra biti će i kršćana, biti će pričešćena, biti će bermana, imati će sve sakramente, ok, to je manje bitno, biti će dobri ljudi, biti će dobri muževi, biti će dobre žene ili kako se to već kaže. A i indirektno onda, svima nama, upravo ta djeca omogućit će neku budućnost. Neki će biti zastupnici u ovom domu, drugi će biti vrhunski liječnici, neki će biti inženjeri, oni treći će biti vodoinstalateri, mehaničari, konobari, a neki će možda postati svećenicima, biskupima, nadbiskupima itd.
Crkva traži referendum. I ja kažem: zašto ne! Poštovana gospodo, ja bih vam taj referendum odmah dao jer znam da kada bi se narodu objasnilo. Taj referendum ne bi prošao. Neću reći, ponovno neću reći da jedno rođeno dijete vrijedi više od 5,6, nerođenih, zamrznutih, ali bez rođene djece nema niti nas živih, nema isto tako niti žive Crkve. Ja poštujem da Crkva sudi i o živom, da sudi o mrtvom, ali ovdje se radi o djeci i zato mislim da ne treba dirati u to. Ne treba dirati u to, jer je to mnogima u ovoj zemlji sveto.
Nema vrednije, više, uzvišenije stvari od naprosto rođenja djeteta. O istospolnim brakovima, ili parovima, ja se slažem, razgovarajmo. Ovaj zakon ne nudi mogućnost začeća, ono što je govorio ministar, lejzbijki, rođenju bez para, čuli smo i drugačije stavove. Kad bi to bilo tako, za mene bi to bilo posve u redu. Ovaj zakon ne govori o homoseksualnim parovima, pa onda niti Crkva ne treba dirati u život.
Ja ne smislim da je ovo najbolji zakon u Europi, kao što je jednom prilikom rekao ministar Ostojić, negdje sam pročitao, ovo je jedan od niza dobrih europskih zakona, ovo je vjerojatno jedan od zakona od kojih će i hrvatski parovi sutradan, barem ja u to želim vjerovati, imati koristi. A ako je tome tako, e onda će korist imati i moja i vaša Crkva. A ako imaju korist od svega toga, prije svega neplodni parovi, onda će od toga rekoh korist imati društvo, Crkva i onda ne bi trebalo biti protiv jednog ovakvog zakona.
Ja se slažem da su svi ti etički sudovi o kojima imamo pravo raspravljati duboki, ono što kaže narod “istina je voda duboka”, vjera je voda duboka, etika je voda duboka, i svi su tu na neki način u pravu, ali ja vas uvjeravam da je jedan od najvećih prioriteta u ovome trenutku pomoći neplodnim parovima da imaju djecu. I po 3., 4., 5. put vas uvjeravam – ta djeca će sutradan biti radost svojih roditelja, biti će radost ove zajednice, našega društva, ali će biti radost i našoj Crkvi.
Crkva ima pravo sve prozivati, u svemu je ja mogu podržati, dobro, neću je podržati oko Bleiburga, hoću oko križnih puteva, ali ni vi gospodo biskupi nemate pravo na jedan takav način dirati u život. Rekoh prije, možda sam malo pretjero, da je po vama ne bi bilo ni rođenja Sina Božjeg, ali svi se slažemo to je bilo čudo, a oni koji vjeruju, mi koji smo išli pokloniti se zvijezdi betlehemskoj i bili u Betlehemu, radujemo se tom čudu.
Ja ne smatram da je ovaj Ostojićev zakon najbolji zakon u Europi, ali sam mišljenja da ako možemo pomoći samo jednom paru, da jedan takav zakon treba podržati. Zašto? Zato što je ovaj zakon, tako ja to barem doživljavam, laik sam, zakon doživljavam kao pomoć neplodnim parovima, uvijek sam mislio da je dijete najveće blago roditelja, društva, Crkve, i zato mislim da za ovaj zakon valja glasati. Ministar je malo prije rekao da je svaki šesti par u ovoj zemlji bez djece, govorio je kako je neplodno bolest, kako ovaj zakon omogućuje njihovo liječenje. Gospodin Darko Milinović govorio je da liste čekanja povećane su za 30 do 50% ukupno u zdravstvu, za umjetnu oplodnu sa 0 na 5 ili 6 mjeseci, da smo imali 15.000 zamrznute djece, da bi sutradan taj broj zbog zakona mogao biti 30.000. Ali ako bude samo jedno rođeno dijete u 2013. više rođeno nego 2012. koristeći ovu metodologiju itd., ja osobno smatram da će to biti uspjeh i ministra Ostojića i onih koji su predložiti ovaj zakon, i koji će raditi po ovom zakonu, možda najmanje po nama koji ćemo glasati za ovaj zakon. Gospođa Borzan je rekla da ovim uspjeh začeća dižemo na 60%; ako je tome tako, ja ne znam, onda glasajmo za. Znači, kad srce kaže dijete, Vlada bi doista trebala kazati da, kad dijete kaže tata, kaže Milinović, srce kaže, ne znam, dijete (op. prev. Milinovićev citat: „Kad dijete kaže tata, Vlada kaže ne,ne“). Bez majke ne ide, bez majke ne ide, to znamo, s ocem ćemo uvijek malo lakše; ako ne ide drugačije, onda imamo ovu tu medicinsku potpomognutu oplodnju. Ali kad srce kaže dijete, ja mislim da je to govor sreće, zato bi na neki način trebali dati pozitivno mišljenje o ovakvom prijedlogu zakona, a cijenit ćemo rezultate tog zakona 2013. Ako dođe do toga da imamo samo jedno dijete više rođeno temeljem ovih kondicija no što smo imali 2011., ponavljam, to će biti veliki uspjeh prije svega ministarstva zdravstva i ministra Ostojića.”
