fiksni: +385 1 6446 420, faks. +385 1 6446 421, mob: +385 99 7780 969 info@vigilare.org

Isusovac protiv sv. Ignacija

Najnoviji i dugo pripremani film „Šutnja” Martina Scorcesea opisuje događaje koji su se zbivali početkom 17. st. u Japanu, u kojem je 1614. Tokugawa šogunat započeo s progonima katolika.

Kirishitan, kako su se nazivali Japanci katolici, bili su zajednica nastala kao plod misionarskog djelovanja portugalskih isusovaca.

Brutalni progoni uključivali su razapinjanje, spaljivanje, sakaćenje i utapljanje. Shvativši da je katolicima mučeništvo cilj i radost, progonitelji su metode mučenja učinili još brutalnijima ne bi li katolici izvršili apostasiju, tj .odrekli se Krista i tako otpali od vjere.

U kršćanskom svijetu odjeknulo je da je glavni isusovački misionar Cristóvão Ferreira postao apostat 1633. nakon pet sati mučenja. Film opisuje događaje koji su se zbili nakon toga i kušnje na koje su stavljani svećenici koje bi japanske vlasti zatekle i mučile.

Prenosimo komentar o filmu s bloga konzervativac.com koji ukazuje na manipulacije koje film sadrži.

Ukratko, na Scorcesija ne treba trošiti vrijeme.

“Ne tako davno sam na Bitno napisao nekoliko misli o filmu „Šutnja“ koji ovih dana dolazi u kina. Imao sam prigodu pogledati ga nekoliko tjedana unaprijed te čuti misli samog redatelja Scorseseja i drugih suradnika na filmu. Za širi kontekst ovog teksta pogledajte moj članak tamo. S obzirom da „Šutnja“ sad dolazi na veliko platno, volio bih podijeliti još jednu ili dvije misli vezane uz film.

Jedan moj subrat (nomina sunt odiosa. Dovoljno je reći da se radi o poznatom i utjecajnom isusovcu) nakon projekcije filma, tijekom Q&A-a s redateljem, predložio je sljedeću interpretaciju:

(A) Rodrigues je pogazivši lik Krista (učinivši time javni čin apostazije), zapravo sudjelovao u trećem stupnju poniznosti o kojem govori sv. Ignacije u Duhovnim vježbama. On je tako zapravo sudjelovao u Kristovoj poniznosti, moravši se odreći svega što ima: radije je odabrao siromaštvo, pogrde i da ga se smatra ludim nego mudrim na ovome svijetu.

Implikacija se čin jasnom (bila ona stvarno na umu tog isusovca ili ne): Rodrigues nije učinio zapravo ništa krivo – njegov čin je bio kreposna kenoza za spas drugih. Poput Krista koji se svukao svega i prigrlio križ za naš spas.

Ova ideja mi se čini (1) duboko protivna misli sv. Ignacija i (2) na stvaran način đavolska.

Prvo kontekst i objašnjenje isusovačkih termina. Sveti Ignacije u svojoj knjižici Duhovne vježbe predlaže razmatranje o tri načina poniznosti. Evo što kaže o trećem načinu ili stupnju:

„Treća je poniznost najsavršenija, kad naime, pretpostavljajući prvu i drugu poniznost, uz jednaku hvalu i proslavu Božjega Veličanstva, samo da se više povedem za Kristom, našim Gospodinom, da uistinu postanem sličniji njemu, hoću i radije odabirem siromaštvo sa siromašnim Kristom nego bogatstvo; radije pogrde s Kristom, zasićenim pogrdama, negoli časti; te više želim da me smatraju ispraznim i ludim poradi Krista, kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu“. (DV 167)

Ono što je mome subratu promaklo (osim činjenice da se iza onoga što se čini da je njegova interpretacija krije konzekvencijalizam koji je definitivno osuđen – više o tome vidi opet u mojem članku na Bitno) Ignacijeve su riječi o prvom i drugom stupnju poniznosti – koje treći stupanj pretpostavlja. Evo što naš sveti utemeljitelj kaže:

„Prvi način poniznosti potreban je za vječno spasenje duše, a sastoji se u tom da se tako spustim i tako ponizim, koliko god samo mogu, da se u svemu podložim zakonu Boga, našega Gospodina, i to tako da se i ne upuštam u razmišljanje da li da prekršim koju zapovijed, bilo Božju, bilo ljudsku, koja me veže pod smrtni grijeh, sve kad bi me postavili za gospodara svega što je stvoreno na svijetu ili kad bi mi se radilo o vlastitom vremenitom životu.“

„Druga je poniznost savršenija od prve, kad se, naime, nađem na onoj točki gdje ne želim niti me više vuče da radije budem bogat nego siromašan, radije čašćen negoli prezren, da volim dulji život negoli kratak, bude li samo jednaka služba Bogu, našemu Gospodinu, i jednak spas duše; a uza to ni za čitav svijet, pa ni uz gubitak vlastitog života, ne bih se premišljao da li da počinim samo i jedan laki grijeh.“ (DV 165-6)

Treći stupanj poniznosti – preferencija siromaštva, pogrda i prezrenosti s Kristom – pretpostavlja prvi i drugi stupanj. Prvi i drugi pak uključuju da se ni ne upuštam u razmišljanje da počinim teški, odnosno čak ni laki grijeh. Apostazija je (teški) grijeh protiv Prve zapovijedi. Predložiti da se na neki način može sudjelovati u trećem načinu poniznosti dok se zanemaruju prva dva duboko je protivno misli sv. Ignacija te je neisusovački.

Rodrigues je otpao od vjere kako bi spasio život nekolicine ljudi koje su japanski progonitelji pred njim mučili. Ignacije napominje da se prvi stupanj poniznosti sastoje u tome da ni ne razmišljam „da li da prekršim koju zapovijed, bilo Božju, bilo ljudsku koja me veže pod smrtni grijeh, sve kad bi me postavili za gospodara svega što je stvoreno na svijetu“.

Sad, Ignacije ima snažno monarhijski koncept autoriteta i gospodarenja stvarima – toliko je jasno iz ostalih dijelova njegovih Duhovnih vježbi i njegove vlastite povijesti. Stoga kad bi bila „postavljena za gospodara svega što je stvoreno na svijetu“, osoba u pitanju bi mogla spasiti život ne samo nekolicine ljudi pred sobom, već bi imala autoritet i mogala spasiti sve ljude od mučenja bilo gdje. Ne samo to, nego bi mogala riješiti sve nepravde na svijetu: od izrabljivanja siromašnih do odbacivanja izbjeglica i bilo koje druge ugrožene skupine ljudi.

No Ignacije inzistira: ni za sve to ne počiniti ni jedan smrtni grijeh. Štoviše, ni jedan laki grijeh. A fortiori bi onda sv. Ignacije bio protiv činjenja nečeg grješnog da bi se spasilo život samo jedne skupine ljudi. Kaže se da su neki sveci znali reći: „Kad bi se sve duše u čistilištu mogle osloboditi jednim jedinim lakim grijehom, ne bi se isplatilo.“

Prijedlog (A) je osim toga – napisao sam namjerno vrlo snažno – na stvaran način đavolski. Kad bi bilo opravdano otpasti od vjere kako bi se spasili životi drugih ljudi, onda bi Isus prvi trebao u Getsemaniju (ili još ranije) otpasti od svojega poslanja. Isus je imao znanje svih stvari, uključujući stoga i znanje o ljudima koji će biti mučeni i ubijeni zbog vjere u njega – vjere koja će postojati zahvaljujući njegovoj žrtvi na križu. Prijedlog (A) se može shvatiti kao (čak i ne tako suptilno) opovrgnuće Kristove žrtve: Znao je koje će muke (često i nevoljko podnesene) biti zadane njegovim budućim sljedbenicima. A svejedno ih nije „spasio“ od toga zanijekavši svoje poslanje.

Stoga, unatoč površnim sličnostima između Krista i Rodriguesa u terminima „ispražnjivanja sebe“ kako bi se „spasilo druge“, protivno prijedlogu mojeg anonimnog subrata, oni su zapravo totalne suprotnosti. Rodrigues nije kristolika figura, nego je njegov antipod. Gospodin je znao za muku koju će imati njegovi sljedbenici (više puta ju je apostolima i navijestio), ali je ostao vjeran. Rodrigues je bio suočen s mukom koju je Krist navijestio i nije ostao vjeran.

Napasnik je u pustinji kušao Isusa citirajući Sveto pismo kao opravdanje za poklon njemu, što je duboko izokrenut i pogrešan čin. Na sličan je način pogrešno i duboko izokrenuto citirati sv. Ignacija kao opravdanje za Rodriguesov otpad.

Prijedlozi za daljnje čitanje:

Hrvoje Juko, SJ”

Tekst je prenesen uz dopuštenje autora bloga konzervativac. com