fiksni: +385 1 6446 420, faks. +385 1 6446 422, mob: +385 99 7780 969 info@vigilare.org

Fra Bonifacije Perović – zaboravljeni katolički intelektualac i proganjani domoljub

Ovoga je tjedna u suradnji Zaklade Vigilare i Instituta Antemurale Christianitatis održano još jedno u nizu predavanja o znamenitim hrvatskim katoličkim intelektualcima. Dr. sc. Stipe Kljaić upoznao je prisutne sa značajnom ostavštinom teologa, filozofa i sociologa fra Bonifacija Perovića.

Fra Bonifacije rođen je u zadarskim Arbanasima na samom prijelazu stoljeća (1900.). Klasičnu gimnaziju i teologiju završio je u Dubrovniku, a zaređen je u katedrali sv. Tripuna u Kotoru. Doktorske studije iz sociologije polazio je u Njemačkoj i Francuskoj.

S gledišta katoličkog društvenoga nauka, bavio se širokim rasponom tema, od kojih se ističu različita filozofska učenja i društveni sustavi koji su zaokupljali duh njegova doba, kao što su marksizam, boljševizam, liberalizam i kapitalizam. I komunizam i kapitalizam Perović osuđuje kao inkarnacije materijalističke filozofije čija je osnovica reducirana slika o tome da je čovjek samo homo oeconomicus. Smatrao je to velikom materijalističkom zabludom.

Već u samim početcima uspona fašizma uviđa da se tu radi o sofisticiranijoj verziji komunizma te da je fašizam, u krajnjim svojim konzekvencama, njegov ideološki subrat.

Perović je zagovarao izlazak Hrvata iz Jugoslavije i stvaranje hrvatske nacionalne države koja je, u nekim njegovim pretpostavkama, trebala biti kršćanska republika čije bi se društveno uređenje najviše približilo idealima katoličkog socijalnog nauka. Kao i mnogi drugi hrvatski intelektualci 20. stoljeća s katoličkom pozadinom, Perović je brinuo i o sudbini Europe, za koju je kazivao da nipošto ne predstavlja tek geografski pojam, već prvorazrednu kulturnu činjenicu koja svoj povijesni uspon i afirmaciju duguje kršćanskoj tradiciji.

Pripadaoje istoj duhovnoj i intelektualnoj tradiciji političara kao što su Robert Schumann, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi koji su bili posvećeni ideji Europekoja se okreće suradnji i dogovoru nakon užasa Drugog svjetskog rata. Perović ističe vlade De Gasperija i Adenauera, čije supolitike spriječile bujanje nasilja i osvete tedovele do širokog društvenog konsenzusa i međunacionalnog pomirenja, kao suprotne primjere komunističkom režimu u Hrvatskoj i Jugoslaviji koji je sa svojim balkanskim primitivizmom izabrao metode „odmazde do u deveto koljeno“.

Zbog ovakvih stajališta nije mogao živjeti u poslijeratnoj Hrvatskoj u kojoj je zavladao jugoslavenski komunistički režim koji ga je progonio zbog njegova redovničkoga zvanja, javnog ispovijedanja vjere i izraženog patriotizma.

U okolnostima kad Crkva nakon II. vatikanskog koncila zagovara dijalog s komunističkim režimima i kad mnogi naivno vjeruju da je moguća suradnja katolicizma i marksizma,ni Perovićeva kritika komunizma više nije bila onako britka i beskompromisna. I on  se pod utjecajem vremena okrenuo pomirljivijem stavu prema fenomenu marksizma-lenjinizma, kako u hrvatskim, tako i u svjetskim prilikama.

Danas brojni znanstvenici s kritičkim odmakom promatraju tadašnje zauzimanje Crkve za suradnju s ateističkim režimima te ističu kako je ono vjerojatno samo produžilo agoniju Istočne Europe u raljama komunizma.