fiksni: +385 1 6446 420, faks. +385 1 6446 421, mob: +385 99 7780 969 info@vigilare.org

„Tko sam ja da sudim?“

Dosta mi je „tko sam ja da sudim“ gluparija. Samo Bog može suditi stanje ljudske duše. No, čista je podvala da mi ne možemo i ne bismo trebali p(r)osuđivati ljudsko ponašanje. Nevoljko (pr)osuđivanje moralnog ponašanja neizbježna je posljedica moralnog relativizma i moralnog subjektivizma koji su nagrizli povjerenje u sposobnost određivanja objektivne moralne istine na kojoj se temelji čvrsti sud.

Prosuđivanje je osnovna sastavnica vršenja vlasti. Ako nemate hrabrost prosuđivati onda biste trebali izbjegavati rukovodeće položaje. Biti onaj tko ne (pr)osuđuje, kletva je današnjeg vremena. Kada opomenem svoje tinejdžere da ne izlaze s takvima i takvima, uobičajeni odgovor je: „O tata, kako ti osuđuješ“. Ne (pr)osuđivati znači zanemariti dužnost koja toliko pogađa crkvenu hijerarhiju. Ono zamagljuje poruku našega Gospodina, sije pomutnju među vjerne i potkopava napore laika u borbi protiv današnjih izopačenosti.

Izostanak prosuđivanja ili nesposobnost prosuđivanja glede pederastijskih skandala doveli su devijantno ponašanje relativno malog broja loših svećenika na razinu međunarodnih skandala, a papinstvo do prezira, onesposobivši Crkvu za idućih nekoliko desetljeća. Nedavni primjer pitanja „tko sam ja da sudim“ , izrekao je kardinal Dolan (njujorški nadbiskup) na prilično javnom mjestu.

Kardinal Dolan kazao je da nas Biblija uči da ne sudimo ljude. Kao odgovor na pitanje na prošlogodišnjem susretu s novinarima, o vijesti da je nogometaš Michael Sam rekao da je homoseksualac, kardinal Dolan je rekao: „ Ja njegov slučaj ne bih (pr)osuđivao. Bog ga blagoslovio. Gledajte, sama Biblija nam jasno govori, uči nas da ne sudimo ljude. Stoga bih rekao ‘bravo’“.

Dakle, Biblija nam kaže da ne sudimo ljude? Malo razmišljam:

„I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj“ (Ez 33,7-9).

Ni Petar ni Pavao nisu bili sustezljivi glede prosuđivanja drugih:

Petar reče vračaru Šimunu: „Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći! Nema tebi ovdje dijela ni udjela jer tvoje srce nije pravo pred Bogom! Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga. Ta gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan“ (Dj 8,20-23).

„Savao pak, zvan i Pavao, pun Duha Svetoga, ošinu vračara Elima pogledom i reče: ‘Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljavati ravne putove Gospodnje?’“ (Dj 13,9-10).

Navedimo i nekoliko izvadaka o osuđivanju iz Poslanica:

„A kad je Kefa stigao u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu…“ (Gal 2,11).

„Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti.“ (Gal 6,1).

„…nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte…“ (Ef 5,11).

„One prezbitere koji griješe, pred svima ukori da i drugi imaju straha!“ (1Tim 5.20).

„Svjedočanstvo je to istinito. Zato ih kori oštro da budu zdravi u vjeri…“ (Tit 1,13-14).

„To govori, zapovijedaj, kori sa svom vlašću. Nitko neka te ne prezire.“ (Tit 2,15).

„Ja sam, braćo moja, uvjeren: vi ste i sami puni čestitosti, ispunjeni svakim znanjem, sposobni jedni druge urazumljivati.“ (Rim 15,14).

„Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu. I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini. A ja, i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam presudio kao nazočan onoga koji je takvo što počinio. Pošto se u ime Gospodina našega Isusa Krista okupite vi i moj duh, snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa.“ (1Kor 1,1-5).

Stoga je jasno da Biblija često potiče (pr)osuđivanje ponašanja drugih. No, oni koji preziru osude često citiraju Matej 7,1-2: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ To nije naredba protiv (pr)osuđivanja, nego upozorenje da bi (pr)osudba trebala biti upučena s dobrim srcem bez dvoličnosti, arogancije, zlobnosti ili mržnje. Tako, „izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova“ (Mt 7:5). Osnovna svrha (pr)osuđivanja je pomoći bratu i drugima da izbjegnu slabosti i poboljšati svoje djelovanje. Strašan teret (pr)osuđivanja je ostvarenje poruke „da ćemo biti suđeni mjerom kojom sudimo“. Kao dokaz da ne bismo smjeli (pr)osuđivati druge, neki citiraju slučaj žene koja je uhvaćena u preljubu i dovedena Isusu htjedeći je kamenovati. Nema ništa daljeg od istine od ovoga. Naime, ovaj slučaj pokazuje Božje milosrđe i odvratnost dvoličja jer Isus jest osudio njezino ponašanje što je vidljivo iz Njegovih riječi: „idi, i ne griješi više“.

Častimo one muškarce i žene koji su kroz stoljeća imali hrabrosti osuditi grešno ponašanje drugih i javno svjedočiti protiv toga. Unatoč posljedicama, Sir Thomas More opomenuo je kralja Henrika VIII da se ne smije proglašavati vrhovnikom Engleske Crkve jer time niječe papinski autoritet. Također, upozorio ga je da će se dogoditi bigamija ako se oženi s Annom Boleyn. Nije li Ivan Krstitelj javno osudio Heroda optuživši ga za preljub kada je ovaj uzeo Herodijadu za svoju ženu iako je ona bila još uvijek udana za njegova brata Fillipa? Porota neprestano osuđuje optuženike.

Kvaliteta osude obično ovisi o tomu koliko je sudu dostupna informacija ili koliko je sud nepristran. Osuda može biti pozitivna, negativna ili neutralna. Kada je osuda jednom izrečena, pitanje koje se postavlja je što trebamo učiniti kada nas se za nj pita? Postoji nekoliko opcija: ne moramo reći ništa ili tek: „bez komentara“ i pustiti stvar na miru; ne moramo javno ništa reći, a privatno možemo ukoriti, opomenuti ili moliti za nj; možemo izreći svoje (pr)osuđivanje u odgovarajućoj okolini; na kraju, možemo iskoristiti javnost koja postavlja to pitanje da bismo je podučili kakvo je točno katoličko gledište o tomu i naglasiti da volimo grješnike, ali mrzimo na grijeh.

Ljubav je ta koja nas nekada u rizičnim situacijama nagna da ustajemo protiv nečega: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1Kor 6,9-10). Kardinal Dolan potratio je priliku da pouči ne samo grješnike, nego i zbunjene i neuke kako je prekrasan nauk Katoličke Crkve. Kako je kardinal DOlan mogao napsljektu dodati ‘bravo’? Taj jadni homoseksualac mora izabrati ili život u samoodricajućem celibatu ili rizik vječnog prokletstva zbog prepuštanja grijehu (homo)seksualnog čina.

Većina svećenika, biskupa, kardinala i papa dobri su ljudi posvećeni Božjoj službi. No, podložni su pogreškama, sklonostima i taštini, kao i svi drugi. Ulizivanje je sveprisutna opasnost. Prema Peterovu načelu koje govori da se osobe promiču na razinu koja je za stupanj viša od one za koju imaju kompetentnosti, jasno vrijedi i za članove crkvene hijerarhije. Tijekom posljednjih godina vidjeli smo da su čvrste osude prečesto umanjene kukavičlukom koji se prikazivao kao razboritost, i kapitulacijom duha vremena koji se prikazivao kao pastoralna skrb.

U modernim vremenima umjesto raširene komunikacije, u različitim vrstama medija nemilosrdno se prikazuju mane koje mogu dospjeti u javnu sferu. Glagoljive osobe poput kardinala Dolana u tom su smislu posebno ranjive. Transparentnost i iskrenost dobrodošle su, ali crkvena hijerarhija mora naučiti regulirati svoje naviještanje.

Pomolimo se stoga Bogu da nam dade hrabrosti da imamo čvrste prosudbene stavove i razum da te stavove rabimo za dobrobit njegove djece. (Pr)osudbe će izići na dobro ako se sjetimo Pavlovih riječi Timoteju: „Lûde pak i neobuzdane raspre odbijaj znajući da rađaju svađama. A sluga Gospodnji treba da se ne svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, zlo podnositi, da s blagošću preodgaja protivnike, ne bi li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu i ponovno budu trijezni izvan zamke đavla, koji ih drži robljem svoje volje.“ (2Tim 2,23-26).

Izvor: www.lifesitenews.com