info@vigilare.org

Ne sukob, nego nadopunjavanje

U svojoj knjizi The Gender Agenda američka povjesničarka Dale O’Leary opisuje sraz između rodnih ideologa i zagovaratelja obitelji koji se odigrao na pripremama i tijekom Svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995. Iako se čini da je rodna ideologija odnijela pobjedu, alternativa koju nude zagovaratelji obitelji postoji i za nju se valja neumorno zalagati.

Zemlje Europske unije, Kanada, administracije SAD-a i UN-a intenzivno rade na primjenjivanju rodne perspektive. Ona mora biti uključena u sva glavna društvena strujanja, ali iza rodne perspektive ne stoji nikakav pokret iz baze. Ideja dolazi od jedne male manjine ljudi koji sjede u centrima moći i koriste svoj položaj da bi svijetu nametnuli rodni program. Moglo bi ih se nazvati „rodni establišment“.

Izigravanje načela konsenzusa

Oko 70% posla koji obavlja UN sastoji se od pripremanja i provođenja konferencija. Cilj svake konferencije je objaviti rezoluciju. Te rezolucije nemaju nikakav obvezujući karakter, ali posjeduju moralni autoritet. UN je zbog toga uvijek pazio da se rezolucije ne donose većinskim glasovanjem protiv manjine, nego konsenzusom svih država članica. Tehnički to izgleda ovako: prije svake glavne konferencije, u raznim se zemljama organiziraju predkonferencije, temeljem kojih osoblje UN-a sastavlja prijedlog rezolucije. Na posljednjoj predkonferenciji koja se uvijek odvija u New Yorku svi delegati UN-a još jednom podrobno raspravljaju postojeći prijedlog rezolucije. Oni dijelovi prijedloga o kojima se ne može postići suglasnost moraju biti stavljeni u uglate zagrade. O njima se raspravlja na glavnoj konferenciji. Ako se ni na glavnoj konferenciji ne uspije postići konsenzus o nekim određenim točkama, države mogu izraziti svoju „suzdržanost“. U prošlosti su ti dijelovi teksta bivali izbacivani iz rezolucije. Na svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995., zastupnici zapadnih država, namještenici UN-a i utjecajne nevladine organizacije akreditirane kod UN-a nametnuli su svoj program i izigrali načelo konsenzusa.

Nevladine organizacije

Mnoge nevladine organizacije imaju stalne plaćene lobiste u New Yorku. Napose treba spomenuti IPPF, organizaciju koja radi na kontroli svjetskog stanovništva, i feminističku organizaciju WEDO. One međusobno usko surađuju. Jedan od ciljeva WEDO-a je „promatrati i suprotstaviti se međunarodnim pokretima protiv pobačaja i drugim fundamentalističkim pokretima…“

Jedna od diskusija koju su na predkonferenciji organizirale nevladine organizacije zvala se „Protunapad: Žene, oduprite se fundamentalizmu“. Govornici na diskusiji nazvali su sve religiozne ljude „fundamentalistima“. Za njih su fundamentalisti svi oni koji su uvjereni u komplementarnost žene i muškarca i svi oni koji podržavaju majčinstvo kao posebno zvanje žene. U središtu rasprave bio je jedan od središnjih ciljeva rodnog programa, naime kako se može što brže postići statistička jednakost između žena i muškaraca, t.j. njihova međusobna zamjenjivost. Konkretno se govorilo o zahtjevu za reguliranjem kvota: 50% žena – 50% muškaraca na svim javnim i privatnim radnim mjestima.

Mnoge delegatkinje UN-a iz siromašnijih zemalja bile su zagovarateljice obitelji. Radile su zajedno s muškarcima kao jednakopravni partneri bez borbe za nadmoć, bez kvota, bez dominacije, bez podjarmljivanja. Te su žene bile živi primjer toga, da se zagovaratelji obitelji zalažu za ravnopravnost, za jednakost šansi i za aktivno sudjelovanje žena u javnosti i u politici.

Napad na obitelj

Kod rasprave o rodnoj perspektivi riječ je o ideološkom sukobu. S jedne strane stoje zagovornici rodne perspektive, a s druge zagovaratelji obitelji koji se zalažu za posebnu zaštitu braka kao veze između muškarca i žene te za zaštitu obitelji koja proizlazi iz te veze. I zagovornici rodne perspektive govore o obitelji, ali joj daju posve drugačiju definiciju. Mrske su im riječi kao što su majka i otac, a umjesto o supruzi i suprugu govore o partnerima. O tradicionalnom braku i obitelji i o majčinstvu s punim radnim vremenom govore samo negativno.

Neke obiteljske organizacije neobjašnjivo nisu dobile akreditaciju za predkonferenciju u New Yorku. UN je o tome dao izjavu: Budući da su tolike organizacije tražile akreditaciju, mogle su je dobiti samo one, čiji je rad relevantan za temu svjetske konferencije o ženama. Znakovito je da je akreditaciju dobila jedna majušna organizacija bez članstva koja je na predkonferenciji dijelila letak u kojemu se traži „feministička antropologija“ koja se temelji na „radikalnoj jednakosti između žena i muškaraca“ i društvo u kojemu „fokus mora biti zajednica, a ne obitelj“.

Integralna komplementarnost

Zagovaratelji obitelji zastupaju stajalište koje se najbolje može opisati kao „integralna komplementarnost“. Muškarac i žena su posve jednaki po svojoj ljudskosti, po svom dostojanstvu, po svojim pravima, ali su različiti i komplementarni po svom biću. Zagovaratelji obitelji odbijaju svaki spolni šovinizam, bio on muški ili ženski. Nijedan spol nije bolji. Perspektiva integralne komplementarnosti odbija ideju da su razlike između muškarca i žene nevažne ili da moraju biti nadiđene. Isto tako odbijaju ideju komplementarnosti po kojoj bi se značajke podijelile na muškarce i žene na stereotipan način.

Integralna komplementarnost isto tako kaže da je svaki pojedinac, muškarac ili žena, potpuna osoba. Muškarac i žena su istovremeno na jedinstven način upućeni jedno na drugo. Razlike između spolova mogu se možda usporediti s razmakom između očiju: tek žena i muškarac zajedno (ni u kom slučaju isključivo u braku) – kao oba oka zajedno – daju čovječanstvu viđenje dubine prostora i oštrinu vida.

Pozicija zagovaratelja obitelji nije nikakva rigidna obrana prošlih vremena, nego razborit pokušaj odbaciti ono što ženu umjetno sputava te istovremeno štititi pravo žene da bude drugačija nego muškarac. Zagovaratelji obitelji bili su spremni za otvorenu raspravu, ali su je feministice onemogućile. Za rodne feministice „različito“ je sinonim za „nejednako“, a „nejednako“ je sinonim za „nepravedno“.

Bez obzira na stvarne nepravde nanesene ženama u prošlosti, pravednost se ne postiže poricanjem originalnosti žene i jedinstvenosti ženske naravi. Htjeti poreći ili čak dokinuti razlike između žene i muškarca u konačnici znači voditi rat protiv ljudske naravi, kako ženske tako i muške.

Izjava zagovaratelja obitelji

„Pekinška akcijska platforma je direktan napadaj na vrijednosti, kulture, tradicije i vjerska uvjerenja velike većine svjetskog stanovništva kako u zemljama u razvoju, tako i u industrijskim zemljama. U Platformi stoji mnogo toga, što je potrebno i nužno za društveni uspon žene, ali negativni aspekti zasjenjuju pozitivne. Dokument ne pokazuje nikakvo poštovanje prema ljudskom dostojanstvu, pokušava uništiti obitelj, ignorira brak, ponižava vrijednost majčinstva, potiče odstupajuće seksualne prakse, seksualni promiskuitet i seks među mladima. Kao građani industrijaliziranih zemalja želimo se ispričati ljudima iz manje razvijenih područja na Zemlji i izjaviti našu solidarnost u obrani obitelji, majčinstva i prava roditelja. Stidimo se zbog načina na koji su naše zemlje iznuđivale proces navodnog „konsenzusa“, uskraćujući prijevode, previđajući delegate iz manjih zemalja, pribijajući na stup srama one koji su izražavali svoje protivljenje. Nijedan čovjek koji prosuđuje objektivno, koji je doživio kako delegati iz bogatih zemalja delegate iz siromašnih zemalja prisiljavaju na poslušnost, ovdje ne može govoriti o konsenzusu. Tragično je da se zemlje u razvoju moraju skrivati iza svog nacionalnog suvereniteta da bi branile univerzalna načela poštivanja obitelji, majčinstva, braka, morala i čistoće, kao da su to nekakvi čudni zaostali običaji. Ako imate dojam da vam ne ostaje drugi izbor nego prihvatiti „konsenzus“, barem nemojte odustati od posljednje mogućnosti izražavanja protesta: Na Plenumu izrazite snažnu suzdržanost“.

I doista, na Plenumu u Pekingu mnogi su izrazili svoju „suzdržanost“, ali to nije imalo više nikakva utjecaja na tekst rezolucije. Na kraju je pobijedio „rodni establišment“.

Supsidijarnost i solidarnost

Prema shvaćanju zagovaratelja obitelji, načelo supsidijarnosti je najprikladnije da bi se suprotstavilo nedovoljnoj mogućnosti žena da upravljaju svojim životom. Supsidijarnost znači da više razine u nekom društvu ne smiju na sebe preuzimati one funkcije, koje se mogu obavljati i kontrolirati na nižim razinama. Napose bi obitelj trebala imati slobodu da sama rješava i kontrolira ono što je se tiče.

Ako se moć koncentrira u rukama nekolicine ljudi, onda su ti ljudi češće muškarci nego žene, a žene će doista više trpjeti zbog nedostatka moći i utjecaja. To se pak ne rješava time, da se poveća broj žena na visokim položajima upravljanja jer to ni na koji način ne utječe na žene u bazi koje žele odlučivati o onome, što se na njih odnosi. Zato je primjenjivanje načela supsidijarnosti dobra mogućnost da se moć i utjecaj na prirodan način proširi na žene.

Obiteljska platforma zagovara i načelo solidarnosti. To je konstruktivan protu-program klasnoj borbi za koju se zalaže rodna ideologija. Solidarnost od žena i muškaraca svih klasa, rasa i skupina zahtijeva da surađuju, da svatko u vidnom polju ima potrebe i interese drugoga.

Korak previše?

Da bi dobio stručan savjet, UN akreditira razne nevladine organizacije koje dobivaju službeni status savjetnika. 23. travnja 2014., ECOSOC (Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a) je dao status savjetnika kontroverznom „Kinsey Institutu za istraživanje spolnosti, roda i reprodukcije“ i to bez propitivanja njegovih kriminalnih i pedofilskih temelja. Tim statusom Kinsey Institut proširuje mogućnost svoga utjecaja.

Jedna od prvih reakcija na taj potez UN-a bila je Rezolucija dr. Judith Reisman koja se već godinama zalaže za zaštitu djece od seksualnog zlostavljanja, kao i kampanja građanske inicijative „Ne dirajte djecu“ koju vodi Karolina Vidović-Krišto. Cilj je oduzeti Kinsey Institutu status savjetnika UN-a, procesuirati i zatvoriti Kinsey Institut te proglasiti cjelokupnu tzv. znanost Kinsey Instituta ništavnom. Ne gubimo iz vida da se Spolni odgoj koji se provodi u školama u Hrvatskoj temelji upravo na toj i takvoj „znanosti“.

Rezolucija je bila pročitana 27. svibnja 2014. u Zagrebu na Kamenitim vratima i upućena predsjednicima 192 države članice UN-a. Evo teksta:

„Svi mi građani svijeta, bez obzira na dob, nacionalnost, ideologiju, vjeru, boju kože, političku opciju ujedinjeni smo protiv kaznenog djela pedofilije. Obraćamo se vama, predsjednicima 192 članice država UN-a i čelnicima UN-a: izbacite Kinsey institut iz UN-a! Kinsey institut i njegov utemeljitelj Alfred Kinsey poticali su i plaćali pedofile da zlostavljaju djecu što je dokazano ali ne i procesuirano i nikada nitko nije kažnjen. Institut koji je u sklopu svog djelovanja zlostavljao djecu i dojenčad, mora biti istražen, procesuiran te osuđen. Ne smije biti članicom nijedne humane organizacije kojoj je imperativ dobrobit čovjeka. Tražimo od Ujedinjenih naroda da sukladno svojoj povelji te u skladu s ljudskom potrebom zaštite djece i osude kaznenih djela, izbaci Kinsey institut iz svog članstva. Dokaze o monstruoznim radnjama Alfreda Kinseyja i Kinsey instituta prilažemo ovoj Rezoluciji te potičemo UN da sukladno svom autoritetu pokrene i procesuiranje Kinsey instituta“.

 

 

Lidija Paris